Novak Đoković nije uspio u finalu US opena da ispiše stranice istorije, ponovi podvig Australijanca Roda Lejvera, čiji kalendarski Grend slem iz 1969. godine ostaje nedostižan. Pritisak je bio ogroman, Đoković je mjesecima imao samo to u glavi, i svi su samo o kalendarskom Grend slemu pričali, kao da ništa prije toga nije bilo i kao da će nakon finala US opena vrijeme stati.
– Osjećam olakšanje… Zapravo ne olakšanje, nego rasterećenje kada se završio posljednji poen. Pritisak i očekivanja su bili ogromni prije i za vrijeme ovog turnira. Koliko god da sam se trudio i uspjevao da ostanem u sadašnjem trenutku, usredsređen na naredni korak, cio taj proces iscrpi mnogo. Osjećam razočaranje i tugu jer je propuštena velika prilika. Nije lako podnjeti ovakav poraz, osjećam gorčinu u ustima. S druge strane, podrška, energija i ljubav publike koje sam dobio danas predstavlja nešto što ću dugo pamtiti i što ostaje dovjeka. Stvarno su mi ispunili srce predivnim emocijama. Zaplakao sam pred posljednji gem jer je emocija bila jaka i jedinstvena. Nikada nisam nešto slično doživio ovdje u NJujorku. Skupilo se sve što sam prethodnih godina doživljavao ovdje u velikim mečevima… Osjećam da nisam zasluživao tretman koji sam često dobijao, sada se sve preokrenulo. Velika zahvalnost svim našim ljudima koji su došli uživo da gledaju, ljudima koji su pratili na TV-u takođe… Nažalost, tako je kako je, završetak nije idealan, ali moram da budem ponosan zbog svega učinjenog. Uspješna godina, tri slem titule i finale. Ne želim da patetično zvučim i da se žalim, jer imam toliko toga na čemu treba da budem zahvalan. Nezahvalno je i nekorektno pričati o… Naravno da me boli, čovek sam i imam emocije, ali podsjećam sebe koliko nevjerovatno mnogo imam sreće u životu – Bog i anđeli su me podržavali svih ovih godina i na tome sam im vječno zahvalan, i zbog toga sam i ovdje, da se razumijemo. Ima još stranica da se ispiše, poručio je Novak.
Novinare je nakon toga zanimalo kakvi su planovi Đokovića i šta bi sada uradio drugačije kada bi ponovo počeo meč?
– Mislim da sam se stvarno potrudio da uradim sve što je u mojoj moći da se pripremim na najbolji mogući način, da sebe dovedem u optimalno stanje tijela, uma i duha. Stvarno ne znam šta bih promijenio, stvarno sam se maksimalno potrudio… Jednostavno, igrao sam protiv boljeg igrača danas, koji je imao više elana i energije. Nažalost, ja nisam bio najsjvežiji u nogama, negostajalo mi je “goriva” i to su nijanse koje odlučuju. Osjećao sam da sam sporiji i da mi nedostaje pola koraka, naročito na mom riternu, koji je jedan od mojih najvažnijih udaraca, uz neospornu činjenicu da je on danas sjajno servirao. To je još dodatno otežalo moj posao na terenu. Na kraju, ostaje taj žal za ovim mečem, ali sa druge strane i zahvalnost i ponos na sve što je ovdje učinjeno. Pravo da vam kažem, nemam nikakav plan, apsolutno ništa. Ne znam da li ću igrati bilo šta, bilo gdje… Trenutno sam samo ovdje, u mislima, u NJujorku, kazao je Đoković.
Novinare je zanimalo i ima li psostora za napredak u njegovoj igri,iako je u 35. godini života?
– Mora da se napreduje. Stagnacija znači nazadovanje u tom kontekstu. Bez treninga, na terenu i van njega, nema rezultata. Što više vreme odmiče za nas matorije, to nam je duplo teže nego mlađima da ostanemo na vrhu i da budemo kandidati za osvajanje slemova. Svjestan sam toga i te kako, ali nije to nešto što me brine, to je prirodni ciklus u životu. Ne osjećam se staro i istrošeno kada je tijelo u pitanju. Naravno, život je potpuno drugačiji, suprug sam i otac, imam druge prioritete kada se život sagleda u cjelini. Želio bih više da budem sa djecom, to sam sebi obećao jer odsustvo me boli dosta. Izvinjavam se. Uhhh, rasplakao se Đoković ponovo, ustao i napustio pres salu.
