Niz tragično okončanih slučajeva nasilja u porodici i nad ženama u proteklom periodu, ali i postupanje ljekara u nekima od njih, ponovo je aktuelizovalo potrebu da se uvede posebna zdravstvena šifra za ovu vrstu kršenja ljudskih prava. Uz dodatnu potrebu da se preispitaju postojeće procedure, posebno ukoliko se potvrdi da su one u nekim slučajevima prepreka za adekvatnu i blagovremenu pomoć žrtvama nasilja.
Postojeći Međunarodna klasifikacija bolesti – šifrarnik bolesti (MKDB), omogućava zdravstvenim radnicima da u karton pacijenta evidentiraju fizička i psihička oboljenja i povrede zbog kojih je javljamo ljekaru. Pored gušobolje, nervoze, infekcija, upala, kacnera…on sadrži i stavku “”spoljašnji oblici oboljevanja” gdje su nabrojane povrede iz saobraćajnih udesa, padovi, trovanje i uopšteno nasilje. Porodično nasilje i njegove posljedice – fizičke i psihičke – nemaju svoje mjesto na tom popisu.
Upravo na tome godinama insistiraju iz podgoričkog SOS telefona za žrtve nasilja u porodici, jer smatraju da je ova vrsta statistike važna za prevenciju i pomoć žrtvama.
“Možda nije jednostavno uvesti novu šifru u ionako obimnu zdravstvenu evidenciju. Možda neke bolesti i stanja izgledaju važniji. Mislim da donosioci odluka ne prepoznaju dovoljno prisutnost nasilja u porodici i njegove teške i dugoročne posljedice za ženu, djecu, porodicu i zajednicu”, kaže sociološkinja i aktivistkinja SOS telefona Jelena Radulović. “Međutim, svaka pojava ili stanje o kojem ne postoji validna evidencija ne može se ozbiljno prevenirati i smanjiti. Svaki ozbiljan projekat na temu porodičnog nasilja zahtijeva potkrijepljenost validnim podacima. Kada ih nema pojava je nevidljiva.”
Radulović podsjeća da su službenici policije ranije slučajeve nasilja evidentirali kao kršenja javnog reda i mira, iako se ono uglavnom nije dešavalo na javnom mjestu. “Na sugestiju NVO-a, i na inicijativu pojedinih inspektorki Centra bezbjednosti PG, podaci o nasilju u porodici su vođeni odvojeno. Tada se pokazalo da nasilje u porodici čini oko trećinu evidentiranih slučajeva kršenja javnog reda i mira. Zato su u CB Podgorica odlučili da formiraju Odjeljenje za praćenje porodičnog nasilja i posebno evidentiraju isto”, objašnjava naša sagovornica.
Protest povodom ubistva Šejle Bakije- Foto:BORIS PEJOVIĆ
Kako dodaje, i pored svih pozitivnih priča, promjena zakonske regulative i povećane svijesti o porodičnom nasilju, ovaj problem još uvijek nije prepoznat na pravi način”.
Sagovornica podsjeća na ono na šta ukazuje i statistika- rast nasilja u porodici, posebno posljednje dvije godine kada su ljudi zbog epidemije korona virusom “osuđeni” na duži zajednički boravak zatvoreni u četiri zida.
Samo u oktobru bilo smo svjedoci tri događaja koji su bacilli sjenku na kvalitet angažmana države u ovoj oblasti. Ubistvo dvadesetogodišnje djevojke na kućnom pragu u Tuzima, zatim ubistvo supruge, teško povrjeđivanje djeteta (ćerke) pred očima druge djece i, kasnije, samoubistvo nasilnika u Petnjici (osuđivanog zbog porodičnog nasilja) i upitno postupanje ljekara Kliničkog centra u slučaju pacijentkinje koja je bila žrtva silovanja.
Sa protesta koji suorganizovani nakon zločina u Tuzima državi je zamjerena neažurnost i neodgovornost, dok je dio zvaničnika horski osuđivao tragediju. U njihovim agendama, međutim, ni danas nema pooštravenje kaznene politike ili dijaloga o tome kako unaprediti evidenciju nasilnika i žrtava, šta preduzeti da se ovakve tragedije ne ponavljaju.
“Opis povreda u skladu sa klasifikacijom bolesti”
Žrtve porodičnog nasilja najčešće se javljaju Urgentnom centru KBC-a i Zavodu za hitnu pomoć, gdje ga prijavljuju ili pokušavaju prikriti. Nerijetko, povrijeđene žene pregled dovode upravo nasilnici, pod čijim pritiskom žrtve obmanjuju ljekare o uzrocima povreda.
Iskustvo SOS telefona pokazuje da neki ljekari prepoznaju takvu vrstu ozljeda, dok ima i onih koji to ne mogu ili se ne trude. Ministarstvo zdravlja i Institut za javno zdravlje su 2017. sačinili Informator za zdravstvene radnike o tome kako da prepoznaju porodično nasilje i kako da se u takvim slučajevima ponašaju.
U njemu, između ostalog, piše da se sa žrtvama razgovara bez prisustva članova porodice, supruga i da je za to potrebna posebna prostorija. Informator opisuje povrede karakteristične za tu vrstu nasilja, način na koji se treba ophoditi prema pacijentu/pacijentkinji – posebno u slučajevima kada žrtva negira da je zlostavljana, poštovanje povjerenja pacijenta…
Na pitanje kako evidentiraju porodično nasilje i da li su saglasni da treba da postoji posebna zdravstvena šifra za njegovo evidentiranje, iz Zavoda za hitnu medicinsku pomoć u pisanom odgovoru nijesu bili dovoljno konkretni:
“Ljekari u medicinskim timovima u jedinicama ZHMCG evidenciju o slučajevima povreda usljed nasilja u porodici vrše po ustaljenom protokolu na cjelokupnoj teritoriji naše države. Kada su pitanju takve povrede, one se nakon obavljenog pregleda opisuju i te infomacije ulaze u ljekarski izvještaj. Nekada se pacijenti koji su žrtve nasilja u porodici iz MUP-a upućuju na pregled u HMP ili se nakon obavljenog pregleda i konstatovanja povreda iz porodičnog nasilja o svemu obavještavaju nadležni organi”.
Zbog velikog broja slučajeva u CB Podgorica formirano posebno odjeljenje: Jelena Radulović
U Institutu za javno zdravlje objašnjavaju da se zdravstvene šifre odnose na “rutinsku statistiku obolijevanja registrovanog kod izabranih doktora primarne zaštite” i potvrđuju da nemaju evidenciju nasilja u porodici. Ipak, i oni smatraju da je zbog nužne hitne reakcije u ovakim slučajevima, šifra za žrtve nasilja potrebna.
“Istraživanja pokazuju da se žrtve nasilja javljaju tek kada su posljedice nasilja vidjlive (fizičko i psihičko nasilje). U tim slučajevima bi bilo potrebno da postoji šifra ili šifre kojima bi se to nasilje i evidentiralo, kako u HMP tako i u drugim zdravstvenim ustanovama u kojima žrtva nasilja potraži pomoć. Prema protokolu, zdravstveni radnik/ca ima obavezu da pozove policiju i da prijavi nasilje. Poštujući protokol, zaštitila bi se i žrtva nasilja i utvrdilo dalje postupanje sa žrtvom (sklonište, liječenje, psihološka podrška..) kao i sa nasilnikom/com. Međutim, u praksi je primijećeno da se protokol ne poštuje i da se žrtve nasilja ne evidentiraju,“ navode iz Instituta za javno zdravlje.
Dodaju i da je “opis povreda u skladu sa MKDB međunarodnom klasifikacijom bolesti”.
“Potreban uniformni sistem”
I SOS telefon u svojoj analizi “Zdravlje ima rod” ukazuje na taj problem: ”Tek mali broj profesionalaca prijavljuje nasilje, jer uprkos jasnim zakonskim propisima, postoji zabrinutost da se to kosi sa ljekarskom etikom i preporukama SZO, te da se njihovim uplitanjem u porodične i partnerske odnose situacija po žrtvu može pogoršati”.
Sociološkinja Jelena Radulović kaže da se kroz njihovu edukativnu saradnju sa policijom, sudstvom, tužilaštvom i sa zdravstvenim radnicima, posebno sa ljekarima Hitne pomoći, pokazalo koliko je važno imati validne podatke o porodičnom nasilju”. Oni bi olakšali i planiranje odgovarajućh mjere zakonske regulative, prevencije, podrške, pomoći i zaštite.
“Za validnu evidenciju na nivou države bilo bi neophodno da zdravstvena statistika obezbijedi odgovarajuću evidenciju pojave nasilja u porodici, po odgovarajućim obilježjima kao pol, starost, težina povreda, posljedice za žrtvu, starost nasilnika, itd. kao što je slučaj kod evidentiranja ostalih dijagnoza i stanja koja se redovno evidentiraju u zdravstvenoj statistici. Broj slučajeva porodičnog nasilja, prema raspoloživim podacima, kao i zdravstvene, ekonomske i sve posljedice, sigurno zahtijevaju odgovarajuću evidenciju”, kaže naša sagovornica.
Za sada nema najava zvaničnih institucija, prije svega Ministarstva zdravlja, da bi se to moglo desiti.
Crni septembar
Zavod za hitnu medicinsku pomoć je u septembru ove godine zabilježio veliki skok u broju onih koji su potražili medicinsku pomoć zbog povreda nastalih uslijed nasilja u porodici.
ZMHP objavljuje dnevne i mjesečne podatke o svojim aktivnostima i oni pokazuju da je u septembru 65 osoba tražilo ljekarsku pomoć zbog porodičnog nasilja, od čega je 12 djece i 28 žena a ostalo su muškarci. U odnosu na isti period prošle godine to je ogroman skok jer su tada zabilježena samo dva slučaja.
Mjesec ranije, u avgustu ove godine, pomoć je tražilo 36 osoba od čega su većina bili muškarci (33), dok se u julu hitnoj pomoći obratilo 15 žrtava nasilja (13 žena), a u junu 14.
Evidentiraju nasilje ali bez šifre: Sjedište Hitne pomoći u Podgorici – Foto: Luka Zeković
I prethodnih godina je u septembru rastao broj onih koji su se javljali ljekarima za pomoć, pa je u septembru 2019. njih bilo 24 a godinu dana ranije 19.
Prema ukupnoj evidenciji, u Barskoj opštini se porodično nasilje često evidentira u hitnoj pomoći, pa je u septemebru od ukupno 65 onih koji su se javli ljekaru 12 iz te opštine. U avgustu je od ukupnog broja – 38, iz Bara bilo osam osoba.
