Sjećanje: Milka Babović(1928-2020)
Odrastali smo uz televizijske slike nespornih veličina – autoriteta sportskog i glumačkog života kojima smo se istinski divili. Djetinje nevino i iskreno. U najboljem smislu riječi njihov profesionalni, etički, estetski svjetonazor, doživljavali smo vodičem nekog ljepšeg i srećnijeg mjesta života.
Jedno daleko vrijeme, jedan TV kanal i jedan, ne rijetko, na više domaćinstava TV aparat kao svetionik nikšićkog radničkog naselja. Od ,,Velikog i malog misto“, ,,Jadranskih susreta“, ,,Otpisanih“, Kleja i Frejzera, do serije ,,U registraturi“, derbija ,,velike četvorke“, Mladena Delića, Bojana Križaja… Može li se i smije li se zaboraviti, i ima li ovog nostalgičnog niza bez TV komentatorice, sportske novinarke, dame, Čovjeka, Milke Babović i njenog smirenog, a uzvišenog tona profesionalne riječi. Trostruki luc, dvostruki tulup-samo iz njenih ustiju ove stilske figure umjetničkog klizanja na ledu dobijahu dimenziju nesvakidašnjosti, baš onakve kakva je i sama Milka bila – nesvakidašnja i autonomna u izrazu, onako kako to samo rijetkima dolikuje. Na taj način, sve do danas, sačuvano je pojedinačno i arhivsko sjećanje na patinu njene riječi i vremena u kome se neponovljivom originalnošću predstavila.
Svojim komentarima Milka bi nam dovodila jedan nepoznati svijet u naše male radničke domove. Približila bi nam svojevrsnu aristokratiju duha, koju u simbiozi riječi i umjetničkog pokreta, Milka predstavi gracioznošću višeg reda koji bi nas istovremeno i zbunjivao i oduševljavao. ,,Umjetniči dojam“, njena sintagma – ocjena – stav, nama njenim poklonicima nikada neće izaći iz sjećanja. Rijetki su dojmovi, nalik tom, Milkinom osobenom dojmu. Umjetničkom dojmu.
Osobenom kulturom solidarnosti i empatije donijela i dočarala nam je Milka boje u naše crno-bijele TV slike. Ostaće njene riječe ,,za one s crno-bijelim televizorima…“ što bješe uvod u opisivanja boja kostima i drugih boja vrijednih detalja. Kakva kultura šarma, besprekornog, profesionalnog prenosa umjetničkog klizanja. Zahvaljujući Milki, Sandu Dubravčić, hrvatsku sportiskinju, prvu damu umjetničkog klizanja bivše SFRJ i evropsku viceprvakinju 1981.godine, doživljavasmo kao sebi bliski rod. Kao da je iz našeg dvorišta pošla da bude nosilac olimpijskog plamena Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984.godine. A sve to zahvaljujući kome, nego dragoj Milki, našoj Milki koju doživljavasmo simbolom čistote, znanja i ljudskog dobra.
Milku Babović sam upoznao 2015.godine povodom promocije crnogorskog časopisa za njegovanje baštine, Komuna u domu Crnogorske nacionalne zajednice u Zagrebu, susretu kom je kumovao jedan od lidera Zajednice, agilni Danilo Ivezić. Susret za pamćenje. Spoj vremena i mirisa prošlog. Doživljaj umjetničkog klizanja na ledu, u naknadnom neposrednom susretu sa Milkom vratiće dječje snove u neki novi doživljeni san, u neko novo iskustvo računanja vremena, vrijednosti i života.
Prolaziće vremena, dolaziće i odlaziti novinari i novinari, ali ljestvica gracioznosti izbora riječi, doživljaja profesionalnog i etičkog Milkinog bića, na koje su ponosni kako njeni savremenici tako i oni koji posredno spoznaše veličinu ljudskog lika, ostaće visoko podignuta i teško dostižna. U carstvo nebeskih zvijezda, otišla je nesporna ljudska i društvena zvijezda, a iza nje je ostao svetionik dobra koji nalik najljepšim bojama isijavaše iz tadašnje magije crno-bijelih TV aparata.
Vrijeme je tako htjelo i udesilo da na rečenom zagrebačkom susretu moji prijatelji i ja, upoznamo Milku, da upoznamo čitavi jedan svijet blagosti i radosti koji nam je za kratko vrijeme darivala, na način kako to samo ona zna. Svekoliki ljudski dojam. Besprekorna čistota, svjetski manirizam i kultura dobrote Milke Babović, kako to gospodski, kako to uzvišeno i kako to tačno zvuči. Ostaje nakon Milke Babović misija civilizacijskog traga koji svakom narednom novinarskom djelatniku tiho i smjerno poručuje kako se ostavlja častan i dobar trag. Trag koji se pamti. Trag koji traje. Milkino iskustvo i zaostavština ostaju vrijednom baštinom školsko-sportske novinarske lektire, koja zaslužuje naklon i naslon riječi poštovanja.
U ime nas, koji smo uz Tebe odrastali, hvala Ti na gracioznosti retoričkog stila i etosa kojima si nas nekom nevidljivom rukom vodila ka boljem svijetu, tada za nas još naivnom i dječjem, ne sluteći kakva sve lica svijet ima. Ti si tom svijetu dala najbolje i najljepše, i lice i ime koje pamtimo i sa kojim u sjećanju živimo. Tvoje lice kao najljepša slika najljepšeg svijeta kome si darovala svoje najbolje sportske i novinarske godine, ambicije i želje, svih svojih sanjanih i najljepših svjetova.
Naš svijet, draga Milka, bez Tebe bi bio okrnjen, nedovršen, bio bi to svijet bez umjetničkog dojma!
