Nikola Kostov Čelebić, crnogorski patriota, čovjek čiji je osjećaj pripadnosti Crnoj Gori upečatljiv, snažan i jasan u svim segmentima. Njemu je Crna Gora život.
Ona je kiseonik koji udiše duboko, svakog jutra kad ustane i okrene se oko sebe gledajući kako krš njegovih Štitara poje slobodarske akorde koji se prostiru do orlovih gnijezda, daleko put vaseljene.
Osjećao je Nikola potrebu da učini nešto više, svjestan valjda da mu je upravo ova rapsodija brda i mora, planina surih koja su jastrebova dom, zelenih dolova rodnog kraja, pitomine i oštrih kontrasta od kojih zastaje dah, dala blagoslov da se napaja na tom čudesnom poilu života. Kad bi zorom kročio među tek probuđen svijet raznovrsnosti i bogatstva, osjetio bi neku silu nebesku kako zbori svima koji imaju zeru čojstva, da je Crna Gora svetinja koja se mora čuvati i kojoj se moraju davati. Bez rezerve i bez ostatka. To je privilegija rijetkima od Boga data, jer je taj krvoskok snažno čistilište aortama i venama do srca u kome je zapis DA JE VJEČNA CRNA GORA, ustvari dar koji je osjetio Nikola Kostov, svjestan da nije slučajno odabran. Utoliko je odgovornost prema zapisima koje mu je bilježila snaga sopstvenog duha, uz sve one tradicionalne vrijednosti čije ga je pominjanje pored ognja plamenoga, obavezivalo više i postavljala mu pitanja na koja je tražio sopstveni odgovor.
Nikola Kostov ga je pronašao.
Jutro je.
Plavi trag koji se zaputio ka Jezerskom vrhu šapatom mu je saopštio da je vrijeme da učini naum. Blagoslov mu je došao sa neba, sa onog istog mjesta odakle su i Njegošu stizale luče mikrokozme. Znao je Nikola da je vakat. Obratio se stvoritelju i zahvalio mu na podsticaju. Ovaj mu je šeretski namignuo strašnom grmljavinom.
Počeo je Nikola Kostov da zida duhovni hram. Svoj na svom imanju.
Da služi svima i da svi koji osjete potrebu, bez obzira koje vjere i nacije bili, mogu da se pomole svome bogu, zatraže oprost ili što već imaju u pri pejd komunikaciji sa stanovnicima vasione.
Hram je rastao iz dana u dan. Nikola, i još po koja rijetka prijateljska ruka pomoći, osjećali su neki čudan nalet snage i pregnuća. Znao je da mu proviđenje krči put, radostan kad položi ciglu i uspravi klesani kamen uz građevinu koja se nazirala u svojoj ljepoti, građena u stilu tradicije crnogorske, bez kitnjastih dodataka koje su nam donijele tuđe vjere i nevjere.
U krugu crkve jarbol nebo cijepa. Na njemu prkosno viori crnogorska zastava pričajući o slobodarskim ratovima u kojima su život ostavljali brojni Crnogorci i Crnogorke.
Znao je Nikola Kostov da jedno bez drugog ne ide. A nije mu bilo lako gledati kako znatiželjni prolaze i bacaju oko na ono što on čini, bez želje da ruku pruže i požele da ugrade gram svoga na svetinju od opšte potrebe.
Nije Nikoli, Crnogorcu iz srca domovine, bilo lako gledati neviđenike kako pasavaju uzduž i poprijeko. Ali je znao da je to naš usud, i da drugačije jednostavno nije moguće. Ima u nama i zavisti, i pizme i ljubomore poprilično. Srećom, ima i čojstva, i ono je brojnije, kako nam god to u ovom času nepravdi i nasrtaja na državu, to izgledalo.
O Nikoli, njegovoj crkvi, zadužbini za generacije koje dolaze, a u znak sjećanja na one koji su mu bili sveti putokaz čovjstva, mogli bi pisati na stotine stranica.
I jednog dana, zasigurno, osvanuće njegov životopis u kome će se bilježiti kuda je brodio i hodio.
Pisaće o njegovom vitezu i ponosu, prađedu Iliji koji je junački poginuo na Skadru. I još mnogo toga. Sada je ovo samo medaljon kojim lično zahvaljujem Nikoli Kostovom Čelebiću što nam je darovao vjeru da još ima vrijednih i čestitih ljudi, Crnogoraca u koje se uzda njegova i naša Crna Gora!
Nikola Kostov, uz pomoć svoje porodice koja mu je podrška svo vrijeme, ona istinska i najvrijednija, prirodna i sa razumijevanjem od dana kada je ušao u posao sa samim sobom, gradeći hram koji su mještani ili putnici namjernici posmatrali u čudu, završio je zidanje crkve. Crnogorske pravoslavne, namijenjene svim iskrenim vjernicima, kako je kazao više puta, bez obzira koje sveto pismo čitali.
Ovaj hram u slavu Boga, napisao je na spomen ploči, podižem za dušu i zahvalnost babi Milici(1915-2010) i kao zadužbinu ostavljam potomcima da se u miru i slozi okupljaju u ovoj crnogorskoj svetinji.
Rodonačelnik Rajanova Nikola Kostov Čelebić
Slavko Mandić
