Sa Danijelom Kalezićem, predsjednikom Upravnog odbora Queer Montenegro, razgovarali smo o zakonu o životnom partnerstvu lica istog pola, šta se čini povodom toga da zakon počne da se primjenjuje, šta će on značiti za članove LGBT zajednice, ali i kakav je njihov položaj u crnogorskom društvu danas.
Prva parada ponosa, održana 2013. godine u Podgorici, protekla je uz žestoke sukobe policije i građana, koji su eskalirali do te mjere da su učesnici Prajda morali da budu evakuisani policijskim vozilima. Po Vašim procjenama, nakon osam godina, koliko se promijenio odnos crnogorskog društva prema članovima LGBT zajednice i kakav je danas njihov položaj u društvu?
– 2013. smo imali dvije povorke, jednu u Budvi, jednu u Podgorici. Organizovali smo povorku u Podgorici, koja je bila u oktobru, i to je bio mali rat na ulicama i neke nadrealne scene sukoba demonstarnata sa policijom i zaista nam negdje jeste skoro pa svima bila ugrožena bezbijednost u tom smislu, fizička bezbijednost.
Svuda okolo bili su sukobi sa policijom i mi smo svi na kraju evakuisani policijskim vozilima sa samog događaja. Takav je i bio plan, jer da su nas pustili da sami idemo kućama, ko zna šta bi bilo sa nama.
A stanje je bolje, popravlja se. Da li je onako kako mi želimo da bude ili kako bi bilo prirodno da bude, da svi budemo slobodni ljudi u ovoj zemlji? Nije, nažalost. I dalje homofobija postoji, ali smo dostigli neki stepen i osviješćenost, makar da ne mogu toliko otvoreno i direktno da vrše nasilje. Mada i sankcije prema svima koji su činili to nasilje u prošlosti, bile su iz godine u godinu adekvatnije, pa sad i znaju da baš ne smiju. Možda bi i htjeli. ali im se ne isplati, jer će vjerovatno biti procesuirani, a vrlo vjerovatno u tom slučaju i kažnjeni. E sad, da li ima nasilja? Ima i to mnogo, nasilje se svakodnevno dešava. Nije samo fizičko nasilje – nasilje. Nasilje je i psihičko, nasilje su i prijetnje, nasilje su bilo kakve radnje koje kod druge osobe izaziva osjećaj straha ili nelagode.
Sa naše javne scene, Vi ste već par godina autovan muškarac. Kako je to uticalo na Vas i Vaš život?
– U početku je bilo naporno. Nisam imao problema u smislu fizičke bezbijednosti, ali jeste bio i neđe, a i dalje jeste, prilično veliki teret u društvu kakvo je crnogorsko, koje jeste homofobno. Izgraditi svoj život na način, da bez obzira na sve, ne samo da živim slobodno, ne samo da ne tražim da mi tu slobodu neko odobri ili da mi je da, već je sam uzimam jer ona meni pripada kao čovjeku, kao što nam sloboda svima pripada kao ljudima, samim tim što smo rođeni, što smo ljudi. To su neka ljudska prava koja svi moramo da imamo.
Nisam sam ni u jednom trenutku ništa radio. Sve moje kolege i prijatelji, Queer Montenegro i Montenegro pride, to je velika grupa ljudi, svi smo mi zajedno, borimo se za slobodu drugih i onda samim tim svi imamo negdje gromnu odgovornost prema svim tim ljudima koji u ovom trenutku ne mogu da ustanu da se bore za svoju slobodu.
Prije godinu dana u Skupštini Crne Gore izglasan je zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. Šta se u godinu dana uradilo po pitanju toga da zakon počne da se primjenjuje?
– Za svih ovih godinu dana urađeno je malo. Ne mogu da kažem da nije urađeno ništa – urađeno je malo. Dvadeset i devet zakona je trebalo uskladiti sa ovim zakonom i to su jako male izmjene, samo da se pomenu registrovani partneri u tim zakonima. Od strane prethodne Vlade i prethodnog saziva parlamenta usklađena su samo tri, a onda smo došli u situaciju kovida, političkih prepiranja, svih onih haosa kojima smo svjedočili i svjedočimo. A onda su ljudska prava LGBT osoba stavljena po strani iz razloga kovida i iz razloga haosa, politike, iz razloga što nemamo političke volje da se ti procesi dovedu do kraja. Kad kažem da nema političke volje, onda da to i objasnim.
Prva stvar, trenutna većina u parlamentu je većina koja nije podržala tokom glasanja ovaj zakon iz različitih razloga, neki su bili aktivno protiv, neki su se sklonili pa se nisu uopšte izjašnjavali i to im je negdje politički odgovaralo, ali to je činjenica. I velika većina onih koji su sada vlast u parlamentu, nažalost, nisu podržavaoci ljudskih prava LGBT osoba i to ne skrivaju. Među njima ima onih koji jesu i to moramo istaći kao činjenicu, jer to jeste tako ali je nedovoljno. Samim tim što je Vlada birana od strane ljudi koji su takvog politčkog bekgraunda, negdje je i za očekivati da u skladu sa tim ideologijama i uvjerenjima političkim, da će ovaj proces da se zaustavi ili ide sporo.
Ne mogu da kažem da je potpuno zaustavljen, ali ide sporo i ide otežano. Dolazimo u situaciju da primjena zakona treba da krene petnaestog jula, a to se neće desiti. Za nas, jedino je bitno da li se nešto dešava ili ne dešava, sam proces, to su unutrašnje stvari Vlade. Mene, za moja ljudska prava, samo zanima da li ih ja imam ili nemam. Ja ih, činjenica je, nemam. Znači ova država nije završila dio posla koji će omogućiti velikom broju građana i građanki ove države da imaju u praksi osnovna ljudska prava koja treba da imaju svi ljudi u ovoj zemlji jednako. Da li se nešto radi? Radi. Neki se procesi jesu pokrenuli ovih dana i imamo neke pozitivne signale, ali mi od toga što se kasni godinu dana i što su procesi tek sad, u ovom momentu pokrenuti, nemamo ništa.
Znači, mi ćemo brojati nešto kao završeno, kada to bude usvojenu u parlamentu što se Skupštine tiče, a što se Vlade tiče, kada bude poslata parlamentu na usvajanje i to je jedini način na koji možemo cijeniti uspješnost. Tako da ne, zakon najvjerovatnije neće moći da počne da se primjenjuje kada je planirano i sasvim je izvjesno da će to kasniti. Koliko će kasniti zavisi isključivo i samo od postupanja nadležnih institucija sa jedne strana, ali i od lokalnih samouprava, koje kad institucije završe svoj dio posla, treba da završe svoj dio, jer oni imaju konretne nadležnosti u odnosu na sama sklapanja partnerstva vođenje evidencije i svih tih stvari. Opet, ni lokalne samouprave ne mogu ništa da urade dok nadležni ne završe svoje obaveze
Šta će primjena zakona značiti za položaj članova zajednice?
– Primjena zakona za nas će značiti jednu stvar – da smo bliže tome, da smo ravnopravni sa svim ljudima u ovoj zemlji, u pravnom smislu što je jako bitno. Ne moramo svi mi da praktiktujemo ovaj zakon, da se registrujemo, nije stvar u tome koliko nas će iskoristiti, nego da li će nam biti neko pravo dostupno. Inače, u životu ne koristimo svako pravo koje imamo, ali se jednakost mjeri u tome da li imamo jednaka prava kao svi ostali ljudi, da li ovo društvo čiji smo članovi, kojem jednako doprinosimo, koje ima jednake zahtjeve za nas, nama daje jednake šanse, jednake mogućnosti, da li nas tretira na isti način ili nas tretira drugačije. Ovaj zakon će nas dovesti bliže jednakosti, neće nas izjednačiti, jer opet smo tretirani posebnim zakonom, opet jesmo tretirani na poseban način, drugačiji, tako da ne možemo govoriti o punoj jednakosti, ali jeste značajan korak u tom smislu. To je to što se tiče jednakosti kao takve.
Što se tiče svakodnevnog života – imamo jako puno istopolnih parova u Crnoj Gori, kao i svuda u svijetu. Neki od tih ljudi koji su u ljubavi žele da svoj život grade zajedno, kao svi ostali ljudi, a neki ljudi već grade život zajedno. Oni, odnosno mi, u ovom trenutku, nemamo set osnovnih prava koje imaju ljudi koji su u braku ili vanbračnoj zajednici. Ako nam je partner ili partnerka iz inostranstva, a želimo da živimo u Crnoj Gori sa tom osobom, ta osoba dođe ovdje i boravi nelegalno, jer ne može da se prijavi i dobije privremeni boravak na osnovu toga što smo porodica, zato što nismo pravno prepoznati. Ta osoba nema zdravstveno i socijalno osiguranje, a s obzirom da nema privremeni boravak, ne može ni da radi. Ako, recimo, neko ima partnera ili partnerku sa kojim živi 20, 30 godina i stvaraju imovinu i sve što imaju zajedno, pa se jedna osoba razboli, druga nema pravo da dođe da je posjeti u bolnici. E sad, zamislite situaciju u kojoj vam umire neko koga volite, s kim živite, a vi ne možete doći, jer niste prepoznati kao porodica. To su sve neke stvari koje ovaj zakon reguliše. Ovaj zakon se bavi isključivo nama i našim zajednicama i na bilo koji način ne tretira nikoga drugog, a nama omogućava prava za koja će, vjerujem, svako normalan reći pa ovi ljudi moraju to da imaju.
Kada govorimo o mladim ljudima koji se još uvijek pronalaze i možda se još uvijek nisu autovali društvu i porodici, da li u vašoj zajednici postoje neki programi podrške, savjetovanja kako oni to da urade, kako da se predstave, kako da se uklope u društvo?
– Program kao program nemamo, ali vršimo savjetovanje, imamo vršnjačku podršku, za sve ljude sa kojima smo u kontaktu ili koji nam se obrate. Ja ih ovim putem pozivam da nam se obrate, mogu nas naći na društvenim mrežama Queer Montenegro, broj telefona nam je 067161016, a mogu nas kontaktirati u svakom trenutku.
Naš prvi savjet je – nemojte da žurite. Ne mora se ni odlagati za godinu, ali ne mora se ni trčati. Bitno je da svi mi budemo slobodni u svakom trenutku svog života, da ne postoji ništa i niko zbog čega i koga treba da sputavamo sebe ili da živimo svoj život manje slobodno. Niti mi nešto loše radimo ako iskazujemo jedan dio sebe koji želimo da iskažemo, bez obzira na to što nas uče da je to pogrešno. Svakako, to ne znači da treba trčati grlom u jagode i to raditi sad odmah i po svaku cijenu. Za sve postoji pravo vrijeme, pravo mjesto i pravi trenutak, a ono najbitnije je da imamo neku podršku ljudi koji će nam biti tu ako nešto krene po zlu. Tako da, i mi se stvarno trudimo da svima budemo jedna podrška u tom smislu, koliko je moguće.
A koliko Vam se često ljudi obraćaju i obraćaju li se uopšte?
– Obraćaju se dosta često. Mi smo u kontaktu sa zajednicom i obraćaju nam se po različitim pitanjima. Nije u pitanju samo autovanje. Ljudi imaju drugih problema, nedoumica, potreba, tako da smo u svakodnevnom kontaktu sa ljudima iz zajednice i na to smo jako ponosni, jer se naš rad i zasniva na tome da sve što radimo dolazi iz same zajednice. Ponekad manje više, teme variraju, od autovanja, do problema prilikom autovanja, prihvatanja, neprihvatanje; sad kako se pojačava priča o zakonu, sve više se fokus stavlja i na to, kad će biti, šta će biti, parovi koji čekaju u neizvjesnosti, šta ćemo ako ne bude; a ima i roditelja koji se javljaju, jer ni oni možda ne znaju da se nose najbolje sa tim, kako da reaguju i kako da se ophode prema svojoj djeci koja su iz LGBT zajednice, a možda i kako da se opiru pritiscima iz zajednice.
Problema ima puno ali ja sam optimističan. Iz godine u godinu gledam kako se stvari razvijaju i mislim da je sve više i više mladih ljudi neće da trpe. Ima onih koju moraju, nažalost, ali sve je više i više onih mladih koji ne dozvoljavaju, ne trpe, već imaju stav ti ovako sa mnom nećeš moći i zbog toga nam je jako drago.
Za kraj – Sloboda i ljudska prava nam pripadaju čim smo rođeni, zato što smo ljudi.
