Kad crkva ćutke blagosilja

Mitropolit crnogorsko/primorski Joanikije osudio je aktere izliva vjerske i nacionalne mržnje u Nikšiću na Dan državnosti, navodeći da se niko ne može skrivati iza crkve a na djelu ponašati mimo hrišćanskih postulata koji promovišu bratsku ljubav i čovjekoljublje…

Iako bi ovakav početak teksta bio očekivani siže reakcije po zvanju najvišeg pravoslavnog poglavara u Crnoj Gori, odnosno normalna reakcija crkvenih velikodostojnika na nemile događaje od prije nekoliko dana u Nikšiću – bila bi to lažna vijest! Kreni od paroha, preko episkopa do mitropolita – niko ni slova. Muk i glasno ćutanje.

A bilo je ljudski priželjkivati da je mitropolit ovu osudu ipak saopštio. Onda bi nastavak „normalne“ vijesti glasio kako je Njegovo Visoko Preosveštenstvo pritom dodalo da nije bilo ni mjesto ni vrijeme da se deseteračka guslarska poezija plasira u kontekst gdje joj nije mjesto, aludirajući na činjenicu da su predstavnici pravoslavnog bratstva Zavjetnici-Tvrdoš ušetali, uz blagoslov policije, u centar Nikšića pjevajući „leleču Turci, kukaju bule“ usput skandirajući Srbiji i Rusiji, pritom slaveći vojnu ikonografiju Kremlja (Z) koja na poljima pravoslavne Ukrajine označava sijanje smrti umjesto žita…

Realno gledano: ko je, trenutno, od crkve pozvaniji da presiječe u ovakvim situacijama i sačuva vjeru od politikantstva, religiju od nekakvih desničarskih formacija, jednom riječju odvoji žito od kukolja u svojim redovima. Kako drugačije nazvati ljude-redove koji se promovišu kao (ne)formalni zaštitnici pravoslavnih hramova a praktikuju militantni, nacionalistički i ksenofobni gard i nastup koji je sve, samo ne jezik vjere i bratskoga pomirenja.

Ćutanje crkve na šovinističke ispade njoj bliske grupe u Nikšiću ima težinu blagoslova, posebno ako je sa planinskih visova, koji dan nakon incidenta – mitropolit Joanikije propustio šansu da reaguje, šaljući time poruku da je stanje redovno, a da na terenu ima važnijih stvari u Crnoj Gori. Temeljnih, takoreći.

Dva dana nakon događaja u Nikšiću na Dan državnosti, Joanikije je, naime, s puno riječi ljubavi osveštao na Lukavici, kraj Kapetanovog jezera, temelje za još jedan „hram-kopiju“, kako ga je sama SPC nazvala, koji se, na radost mitropolita, repliciraju širom planina Crne Gore i „ostalih srpskih zemalja“. Sve do Njemačke, kako se moglo čuti iz besjede.

Reče mitropolit, riječ je o replici srušene kapele Njegoševe, čime nastavlja upornu zamjenu teza, da ne kažem drugačije. Istorijska nauka je do detalja dokazala da je izvornu kapelu Petra Drugog Petrovića Njegoša porušio do temelja kralj Aleksandar Karađorđević. Protivno sugestiji stručnjaka, nije želio da sanira oštećenje na originalnoj Njegoševoj kapeli, već je iskoristio priliku da umjesto nje sagradi malo veću repliku, ali kao svoju zadužbinu, posvećenu ocu i majci… Najmanje velikome Njegošu, koji je poslužio svrsi, pa još na takvoj lokaciji. Moguće da to govori dosta o motivima Aleksandrovim.

Ko nema problema sa prihvatanjem istorijskih činjenica naći će relevatne podatke o kapeli i Njegošu. Ko ne zna istoriju, ona mu se ponavlja… Ko se pravi da ne poznaje istoriju, to radi s namjerom.

Tu dolazimo do motiva Joanikijevih i ponovo problema „karađorđevskog tipa“. Replika „Njegoševe kapele“ na Kapetanovom jezeru biće posvećena, najavio je mitropolit, ni manje ni više nego – Lazaru Kosovskome. Dakle, opet ne Njegošu, koji je još jednom poslužio svrsi. A cilj je da se oko Lazara, očekuje Joanikije, narod sabira i gusla uz deseterac slaveći srpske vitezove.

Ne reče, jedino, da li uz onaj isti deseterac kojim su 13. jula, posred Nikšića, ka Ljubu Čupiću hrlili domaći „templari“ kojima ni popovi ne smiju ili neće da kažu što je vjera, a što veze s vjerom nema.

Ako nije strah i neznanje, onda je namjera: SPC svjesno pušta kleronacionaliste da se godinama repliciraju po cijeloj Crnoj Gori, praveći od njih svoje „vitezove“ koji bi, valjda, ikonografijom i nastupima trebalo da nas podsjete da u „srpskoj crkvi“ mjesta ima samo za Srbe. I da su Crna Gora, kao i Njegoš, tu samo sredstvo… A Crnogorci kolateralna šteta i bolno podsjećanje na „najmanji od naroda“ koji je prečesto držao Evropi i svijetu istorijske lekcije iz borbe za slobodu.

Trebalo bi da je drugačije, očekivano bi bilo. Ali, previše je očekivanja od ljudi koji se umjesto održanja vjere, održavaju nacionalne mitove i bave se dnevnom politikom.