Olimpijske igre pokazale su, ono što smo oduvijek znali, da su jugoslovenski sportisti uvijek kada se sretnu na velikim takmičenjima prijatelji, da se druže, provode vrijeme zajedno i da su okrenuti jedni drugima bez obzira koliko političari žele da nas razdvoje nekim svojim “hirurškim metodama”…
Dosadašnji uspjeh na Olimpijskim igrama pokazuje da ta kohezija koja se osjeća između naših sportista, zašto ne reči i novinara, prilikom susreta u olimpijskom selu, ali i na borilištima daje rezultate, pa su već sakupili jedanaest medalja.
Harizma koju posjeduje jedan od najboljih sportista današnjice Novak Đoković magična je i za sportiste iz okruženja koji se rado druže sa njim, ali i on umije da ih podrži, ohrabri na pravi način, savjetuje, i ne krije da uvijek i bezrezervno navija za sportiste sa teritorije nekadašnje SFRJ.
Primjer koji je ovih dana izašao na svjetlost dana o druženju sada već aktuelnih olimpijskih šampionki u tekvondou Srpkinje Milice Mandić i Hrvatice Mateje Jelić samo je potvrda da smo najbolji kada smo okrenuti sebi i kada umjesto podijela, dijelimo jedni drugima dobronamjerne savjete i pozitivnom energijom pomažemo jedni drugima.
Činjenica da su se olimpijske šampionke Jelić i Mandić, ili vam je draže Mandić i Jelić, meni je sasvim svejedno, zbližile još nekoliko godina prije Olimpijskih igara i da su jedna drugoj pomogle da u Tokiju stignu do vrha Olimpa najbolja je preporuka kako treba da radimo dalje.
Naime, Mateja Jelić je otkrila na svom instagram profilu da je bila u Srbiji kod Milice Mandić i da joj je “pojela sve slatkiše”, kako to samo djetinjasto zvuči, ali i da je iskoristila priliku i kratko odsustvo svoje domaćice da se fotografiše sa njenom zlatnom medaljom sa Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Ispostavilo se da je to bio dodir magije, zrak svjetlosti koji je obasjao obje šampionke da u Tokiju “zajedničkim snagama” pokore svijet i postanu olimpijske šampionke.
Poznato je da su i naši vaterpolisti oduvijek u prijateljskim odnosima, baš kao i košarkaši, rukometaši, koji se sreću na najvećim takmičenjima, da se međusobno druže i podržavaju i nekako je u njih najviše upereno svjetlosti kada je sport na našim prostorima u pitanju, ali se često, baš kao u primjeru tekvondo šampionki, dešava i da u ostalim sportovima saradnja bude na vrhunskom nivou. Pričale su o tome ranije i vrhunske atletičarke Ivana Španović i Sandra Perković.
O tom neraskidivom prijateljstvu, bliskosti i druženju na najvećim takmičenjima svjedočio sam i sam izvještavajući sa njih, ali su o njima više puta pričali i veliki rivali sa vaterpolo takmičenja Dejan Savić i Ivica Tucak. Njihov zagrljaj po završetku utakmica, bez obzira na to ko je pobijedio, promijenio je trend u vaterpolu, i više šampion i pobjednik ne skače u bazen da proslavi pobjedu i zlato, već ide pravo u zagrljaj velikog rivala sa druge strane bazena, ali i prijatelja sa istom misijom u sportu. Tucak i Savić su nam pokazali kako treba…
I nije to samo zbog sličnih kultura, istog jezika, odnosno što dolazimo sa istog govornog područja, sportisti su najčešće neopterećeni političkim podjelama, a slični se sličnim raduju. Mi definitivno jesmo slični jedni drugima i treba napokon da prestanemo sa nepotrebnim pdojelama i da zajedničkim snagama, u onome što možemo i što nas spaja, krenemo dalje…
A prva četiri dana takmičenja na Olimpijskim igrama su pokazala da vrijedimo puno, da bi jedinstvena Jugoslavija u Tokiju već imala deset olimpijskih medalja, pet zlatnih, tri srebrne i tri bronzne. Ono što smo i ranije znali Jugoslavija je oduvijek bila dobra u borilačkim sportovima, ranije su perjanici bili boks i rvanje, sada su to džudo i tekvondo…
Naime, Kosovo ima dva zlata iz džudoa, i uz jedno sa prethodnih Igara u istom sportu Kosovari mogu da budu veoma zadovoljni ostvarenim rezultatima. Srbija i Slovenija imaju po jedno zlato, srebro i bronzu, dok je Hrvatska nijansu slabija sa zlatom i bronzom svojih takmičara u tekvondou. Na listi osvajača medalja u smiraj dana priključila se i Sjeverna makedonija, pošto je tekvondista Dejan Georgijevski osvojio srebro u kategoriji preko 80 kilograma.
Žetva medalja je tek počela, a takmičenja u sprtovima u kojima sportisti sa prostora bivše Juge imaju priliku za odličja tek treba da se održe. Žetva bi već do sada bila uspješnija da su u nekim sportovima u parovima nastupili sportisti iz jugoslovenskih republika, ali i ovako je sjajno.
Šanse za medalje u ekipnim sportovima bile bi daleko veće da su u istoj selekciji rukometaši i rukometašice, odbojkaši i odbojkašice, fudbaleri… Jasno je kao dan da bi obje selekcije u rukometu, odbojci i košarci bili glavni kandidati za zlatne medalje, ovako su odbojkaši i košarkaši Srbije senzacionalno ostali kod kuće, a sam su svjetski vrh. Pojačani sa igračima iz ostalih republika, pogotovo košarci i odbojci to bi bili timovi snova, ali su zato Slovenci sjajni u Tokiju i na košarkaškom turniru.
