Imam 31 godinu i u julu 2020. godine sam odlučio da umrem.
Danas kada razmišljam o tom danu, osjećam kao da to nisam bio ja, već neka druga osoba koja me povrijedila. U tom periodu osjećao sam veliku prazninu i mislio sam da ako povrijedim sebe, uspjeću da popunim tu rupu koju sam nosio u sebi.
Posle dva dana sam se probudio na psihijatriji sa isječenim rukama.
Bojan* je srećan što je živ dočekao ovaj 10. septembar, kada se obilježava Svjetski dan prevencije samoubistva i što ima priliku da ispriča priču, iz koje će, nada se on, neko nešto možda i da nauči.
Prema posljednjim podacima Svjetske zdravstvene organizacije svakih 40 sekundi neko u svijetu oduzme sebi život, a četvrti vodeći uzrok smrti među mladima od 15 do 29 godina je upravo samoubistvo.
Kako uočiti da neko gubi volju za životom
Bojan je odrastao u funkcionalnoj porodici i oduvijek je imao podršku roditelja i sestara, ali se osjećao usamljeno.
„Uvek su me svi gledali kao vedru i duhovitu osobu”, kaže on.
Slavica Ranisavljev Kovačev, direktorka novosadskog centra Srce – čijih četrdesetak volontera svakodnevno telefonski i mejlom razgovara sa ljudima koji razmišljaju o samoubistvu – objašnjava da su prvi pokazatelji da neko iz naše okoline pati gubitak zainteresovanosti, volje i energije za stvarima koje su ga ranije ispunjavale.
„Toj osobi se čini da bi bilo bolje da uopšte ne postoji i ne osjeća tu količinu boli, tuge i patnje”, kaže ona za BBC na srpskom.
Ističe da tada treba ponuditi „siguran prostor u kome će moći da kaže sve što je muči”. Rečenice i pitanja koje upućujemo toj osobi treba da joj daju do znanja da smo uz nju, da vidimo koliko pati.
„Potrebno je manje govoriti, a više slušati i time pružiti prostor da dio onoga što nosi na srcu izbaci iz sebe”, dodaje ona.
‘Sine, biće sve u redu’
Bojan je prvi anksiozni napad imao sa deset godina.
„Sestra se povrijedila dok je vozila bicikl i ja sam osjetio da sam kriv za to”, priča on.
Polaskom u srednju školu, napadi su postali učestaliji, pa je počeo da puši marihuanu, uzima ljekove za smirenje uz pivo, vino ili šta bi mu od alkohola palo pod ruku u tom trenutku. Na jednoj žurci mu je toliko pozlilo da se srušio. Tada je shvatio da mora na liječenje.
„Ustanovili su da imam problem s depresijom uz anksiozne napade”, kaže on.
Bilo je dana kada nije mogao da ustane iz kreveta, jer mu „ništa nije imalo smisla”. A onda je bilo dana kada se osjećao i „više nego odlično”.
„Bio sam euforičan. Toliko sam se osjećao dobro da mi je tadašnji terapeut isključio terapiju”, priča Bojan.
Nekoliko mjeseci kasnije, probudio se u bolničkom krevetu sa isječenim venama.
„Sjećam se samo tate koji je ponavljao: ‘Sine, biće sve u redu’, dok me je prekrivao ćebetom”, kaže on.
Bojan je pravu dijagnozu dobio tek posle ove epizode. Kaže da mu je od tada mnogo lakše, jer shvata zašto mu se određene stvari dešavaju.
„Moj savjet je da uvijek potražite mišljenja od nekoliko doktora i da se ne stidite da potražite pomoć”, dodaje on. Kaže da u danima kada mu je teško ima običaj da se zagleda u ogledalu i kaže sebi da je dobar prijatelj, da je važan roditeljima i sestrama, da ima ljudi koji ga vole.
„Probajte, često pomogne”, savjetuje Bojan.
Crne statistike
Ranisavljev Kovačev kaže da volonteri novosadskog centra Srce na godišnjem nivou obave 6.000 razgovora. Javljaju se ljudi svih uzrasta, mlađi do 35 najčešće četuju i pišu mejlove, dok stariji zovu telefonom. Ljudi koji im se javljaju se najčešće nose sa teškim osećanjima, jer imaju utisak da su sami sa problemom.
„Zovu nas prije svega jer ne žele da se ubiju i razmišljaju da niko zapravo ne razumije kako im je”, kaže Ranisavljev Kovačev.
Dodaje da centar kontaktiraju i oni koji ne razmišljaju o samoubistvu ali imaju potrebu da ono što osećaju podijele sa nekim ko ih ne poznaje i može da bude objektivan. S početkom pandemije koronavirusa, broj poziva se povećao, dodaje. Kaže i da se očekivalo više poziva starijih, koji su u prvom talasu bili pod najvećim zdravstvenim rizikom, ali se pokazalo da je pandemija u velikoj mjeri uticala na mlade.
„Uvela je nesigurnost u svakodnevni život i izložila ih pred dileme sa kojima se ranije društvo nije nosilo”, objašnjava ona.
Zbog toga, tvrdi, nije ni bilo spremnog načina da im se pruži podrška.
Mediji utiču na stopu samoubistava
Dunja Grubor iz Omladinskog saveza udruženja u Novom Sadu (OPENS) citira navode Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja je svrstala odgovorno izvještavanje medija na listu mjera koje mogu i treba da se preduzmu u cilju prevencije samoubistava.
„Mediji u ovoj temi, kao i u mnogim drugim, poput lijevka usmeravaju javnost ka formiranju slike o nečemu”, kaže Grubor za BBC na srpskom.
Zbog toga i ovogodišnja kampanja koju su organizovali nosi naziv „Pripazi na ton! Pripazi na klik”.
„U prvom dijelu se obraćamo medijima, a u drugom javnosti”, objašnjava Dunja.
Ističe da senzacionalistička izveštavanja mogu dovesti do Verterovog efekta.
„Svi treba da prihvatimo odgovornost, ali neki ipak treba da snose veću od drugih, a tu prvenstveno mislimo na vlasnike i urednike medijskih kuća”, kaže Grubor.
Slavica Ranisavljev Kovačev navodi da centar Srce tokom godine ujednačeno prima pozive, ali da do blagog porasta dođe kada se u medijima više govori o suicidu.
An Mari Ćurčić, novinarka i pokretačica incijative Za tebe #Važno je koja se bavi mentalnim zdravljem, tvrdi da u medijima ima prostora za promjene.
„Odgovornim izvještavanjem se mogu spasiti životi”, kaže ona BBC na srpskom. Napominje da novinari moraju da budu svkesni uloge i uticaja koji imaju.
Kako mediji predstavljaju samoubistvo
Grubor smatra da se samoubistvo u medijima nerijetko predstavlja ili kao „kukavički” ili kao „herojski” čin.
Pored terminologije „herojski/kukavički”, postoje i druge predrasude koje mediji pobuđuju, poput onoga da se samoubistvo dešava kao „grom iz vedra neba”, objašnjava.
Ovakva polarizacija, smatra, ne samo da je suvišna, već je i neispravna i pita se zašto je potrebno da se ovaj fenomen stavlja u neku od dvije kategorije.
„Jasno je da je ovakva karakterizacija fenomena prisutna od davnih vremena, jer je suicid nešto što čovek oduvek pokušava da protumači i razume”, kaže Grubor.
Objašnjava da se mediji često ne ustručavaju da u ovim slučajevima izvještavaju iz minuta u minut, da objavljuju fotografije i snimke, oproštajna pisma koji i krše privatnost.
Za tebe važno je da porazgovaraš
An Mari Ćurčić kaže da grupa Za tebe važno je „organski raste” od trenutka kada je nastala prije dvije i po godine.
„Na mjesečnom nivou dobijemo između 300 i 500 novih pratilaca”, priča ona.
Pandemija je, kaže ona, možda donela i jedinu lijepu stvar, a to je sloboda da se lakše razgovara i deli s drugima ono što osjećamo. Napominje da je u grupi Za tebe važno je moguće i anonimno podijeliti problem, jer to nekim ljudima daje sigurnost da ih neko neće prepoznati.
„To samo govori o tome da je stigma kada je mentalno zdravlje u pitanju i dalje tu”, kaže Ćurčić.
