Jedan od istinskih vaterpolo asova sa crnogorskih bazena Zoran Mustur, proslavio je danas 68. rođendan u svojim Đenovićima.
Pomalo zaboravljen od crnogorske sportske javnosti i ove godine odmara u svojoj Boki, svojim Đenovićima u rodnoj kući iz koje je krenuo u osvajanje svijet.
– Hvala vam na čestitkama i činjenici da ste se sjetili mog rođendana. Znate i sami koliko volim Crnu Goru i sport i koliko puta smo nas dvojica razgovarali na temu vaterpola, sporta, ali I politike na neki način – kazao je na početku razgovora jedan od crnogorskih osvajača olimpijskih medalja
Crna Gora će u Pekingu imati 34 sportista, ali gro delegacije predstavljaće dva olimpijska tima – rukometašice i vaterpolisti. Crna Gora je na prethodna tri učešća na Olimpijskim igrama, tri puta osvojila četvrto mjesto na vaterpolo turniru, što je kuriozitet za jedno ovakvo takmičenje, koji se nikada ranije nije dogodio. Ajkule su u Pekingu, Londonu i Riju stizale do polufinala i tu nekako zastajale na korak od vječne slave, od olimpijskog odličja koje bi Crnoj Gori toliko značilo. I u daleki Tokio izabranici Vladimira Gojkovića putuju sa nadom da mogu do medalje, da mogu korak više od prethodnih generacija. Imaju kvalitet, pokazali su to na posljednjem Evropskom prvenstvu kada su stigli do finala, pokazali su to i u nedavno završenoj Svjetskoj ligi osvajanjem trećeg zlata u ovom takmičenju. Imaće i svoju šansu u zemlji izlazećeg sunca, u Japanu.
Jedan od onih koji su ispisivali zlatne stranice crnogorskog, ali i jugoslovenskog vaterpola je i legendarni igrač Jadrana iz Herceg Novog Zoran Mustur, koji je u bogatoj igračkoj karijeri bio na Olimpijskim igrama, dva puta nije otišao, ali je treći put bila sreća u svakom pogledu. Debitovao je za reprezentaciju daleke 1972. godine, Minhen i Montreal su mu izmakli, ali Moskva nije. Moskva je već nešto sasvim drugo. Naime, osam godina kasnije, Mustur je ponovo na Olimpijskim igrama, ovog puta “delfini”, kako smo tada zvali jugoslovenske vaterpoliste, su stigli do olimpijskog srebra, a pored Mustura u timu je bio i legendarni Kotoranin, pokojni Zoran Džimi Gopčević i golman Milorad Krivokapić.
– Bio sam jako mlad” imao sam samo 18-19. godina kada sam debitovao za reprezentaciju i to je za mene tada bilo ogromno priznanje, privilegija, koju mnogi vrhunski sportisti nikada ne dožive, uzbuđenje koje nikada ne osjete, a meni se prilika ukazala veoma mladom. Montreal nisam vidio, iako sam bio u najužem krugu kandidata i trebalo je da budem u tom timu, ali je Vlaho Orlić i tadašnji stručni štab reprezentacije donio neočekivanu odluku i ostao sam kod kuće. Umjesto mene otišao je Predrag Manojlović – azao je sa neskrivenom sjetom na ta vremena legendarni vaterpolista.
Ipak u Moskvi je bila sasvim druga priča. Mustur je opet bio na pripremama i ponovo jedan od najkvalitetnijih igrača Jugoslavije, a to je značilo ujedno i jedan od najboljih vaterpolista planete. Tada je i selektor “delfina” bio Crnogorac – Kotoranin Trifun – Miro Ćirković. Konkurencija je tada bila izuzetna i kandidata za nacionalni tim mnogo, zbog toga je činjenica da je među 11 veličanstvenih za Moskvu bilo mjesta za čak trojicu crnogorskih vaterpolista zapanjujuć
– Naša liga je u to vrijeme bila najkvalitetnija u Evropi i zato ne čudi da su, recimo u period od 1963. do 1980. Godine, u 17 takmičenja u KEŠ, čak 10 puta slavili klubovi iz Jugoslavije, a podatak pojačava da će 1981. Godine prvak Evrope biti dubrovački Jug i u našoj ligi i klubovima nije bilo stranaca. Šta više, mi smo skoro kao na strance gledali na igrače koji bi došli iz drugih klubova Jugoslavije. Iz jedne takve lige bilo je jako teško izabrati 11 igrača, koliko je tada bilo u sastavu, a iz Crne Gore smo se za mjesto izborila nas trojica, tako da sam uz Đorđa Perišića, koji je 1968. Godine u Meksiku osvojio zlatnu medalju, najstariji crnogorski osvajač olimpijskog odličja i ta činjenica za mene je takođe izuzetna čast i privilegija – kaže Mustur.
Ipak i pored svega u Crnogorskom olimpijskom komitetu su potpuno zaboravili na njega, kao da Crna Gora ima takvih istinskih sportskih asova na pretek, pa može da ih se lako odriče.
– Nikada me niko iz COK nije pozvao na neku svećanost i nikako ne mogu da shvatim zašto je tako. Crna Gora je moja domovina i nosim je u srcu, iako živim i radim u inostranstvu, u moje Đenoviće dolazim po nekoliko puta godišnje i tu se najbolje osjećam. Najveći dio igračke karijere proveo sam u Jadranu iz Herceg Novog i teška srca sam u poznijim igračkim godinama otišao u riječko Primorje, ali Crna Gora i Boka su sastavni dio mog bića – jasan je Mustur.
Crna Gora je imala sličan odnos i prema nekim drugim crnogorskim vaterpolistima, nepravda je učinjena Bošku Vuksanoviću, rijetko se pominju i Đorđe Perišić i Dejan Dabović. Vuksanović je prvi crnogorski osvajač olimpijske medalje. Kao igrač ima dva srebra – Helsinki i Melburn i selektor u Tokiju. Opet taj Tokio. Možda se i ovog puta posreći vaterpolistima. Perišić i Dabović su osvojili prvo zlato za tadašnju Jugoslaviju na Olimpijskim igrama, a time i prve zlatne medalje za Crnu Goru u istoriji.
– Jedna ovako mala zemlja, a sportski izuzetno uspješna, srazmjerno veličini, ne bi smjela tako da se odnosi prema svojim najkvalitetnijim sportistima koji su kasnije gradili igračke karijere u inostranstvu. Vuksanović, Perišić, Dabović i neki drugi asovi su svakako istorija crnogorskog sporta i morali bismo svi mi zajedno da budemo mnogo više uvažavani, ali zbog tih, rekao bih organizacionih propusta u COK i Ministarstvu sporta, odnosno Vladi Crne Gore, dešava se da mladi i ne znaju za nas i da mnoge od nas doživljava potpuno drugačije. Siguran sam da bi i neki crnogorski sportisi koji danas igraju za druge reprezentacije bili tu da je COK drugačiji, nažalost nije – priča sa neskrivenim žaljenjem Mustur.
Nakon tri četvrta mjesta i tri ogromna žala za propuštenim prilikama na Olimpijskim igrama vaterpolo reprezentacija Crne Gore, ide i četvrti put na najveću smotru sportista. Jednu sasvim novu generaciju predvode prekaljeni asovi Draško Brguljan i Aleksandar Ivović, Kotoranin i Novljanin, a i kako bi drugačije.
– Biće jako teško u Tokiju, ali medalja nije nemoguća misija za ove momke. Uostalom, ti su momci prošle godine na Evropskom prvenstvu u Budimpešti zadivili vaterpolo svijet fantastičnim preokretom protiv Hrvatske u borbi za bronzu i tako pokazali da je za njih predaja i odustajanje strana riječ, nepoznanica. Momci su pokazali da imaju karakter, talenat je tu i svaka medalja koju Crna Gora osvoji je neprocjenjivo blago. Mi smo mala zemlja i u izuzetno jakoj konkurenciji sa mnogo bogatijim zemljama, mi se na najvećim takmičenjima nosimo potpuno ravnopravno, što smo pokazali i dokazali prošle godine u Budimpešti i ove godine trećim trijumfom u Svjetskoj ligi – zaključio je Mustur.
