Svakim danom građani Crne Gore sve teže i teže žive. Životni standard opada. Raste nezaposlenos i rastu cijene na veliko i malo. Jedino ne rastu plate i penzije. Sindikati uglavnom ćute. Oglasi se tu i tamo po neki, ali nema godinama već onog snažnog otpora radničke klase namjerama vlasti da većim cijenama popunjava praznine u budžetu.
Zašto je to tako portal Radio Skala pitao je Veselina Vujanovića, predsjednika Udruženog sindikata državnih institucija (USDI).
-Aktuelnom drustvenopolitickom trenutku najbolje bi odgovarala modifikovana pjesma:
„Oci moje kletvom bih vas klela
što vas politika pod svoje uzela“.
Svakome je valjda jasno da se iole ozbiljna društvena pojava iz svakodnevnog života ne može sagledati bez odnosa prema političkoj situaciji. U zadnjih godinu dana, nažalost, crnogorsko drustvo duboko je podijeljeno po mnogim pitanjima: političkim, vjerskim, nacionalnim, međunarodnim, identitetskim… Ako se, kaže Vujanović, malo bolje prisjetimo života iz, po mnogima retrogradnog, samoupravnog socijalizma, shvatićemo u kakvom smo blagostanju tada bili. Solidarnost, jednakost socijalna pravda, redovne zarade, sigurno radno mjesto, vjerska tolerantost i naravno neizbježni sindikat. U to vrijeme, podsjeća naš sagovornik, sindikat je bio važan društveni činilac koji je značajno uticao na kreiranje socijalne politike, ali isto tako, kroz sistem samoupravljanja, uticao i na poslovanje preduzeća, ostvarivanje dobiti i njegovu raspodjelu. Nažalost, u današnje vrijeme, pod naletom prvog krupnog kapitala, pa onda i neizbježne politike, imamo život suprotan onome u doba socijalizma. Nesigurna radna mjesta, neredovne plate, prinudni otkazi, stečaji, sivo tržište i sve to pod velikim plaštom straha i nesigurnosti za bolje sjutra. U takvu sliku društvene i političke zbilje utopili su se i sindikati. Zato na pitanje, kaže Vujanović, da li u ovom trenutku podijeljenosti crnogorskog društva sindikati mogu igrati istorijsku ulogu, nije lako dati odgovor. Baš kao ni na ono da li sindikati mogu uticati na smanjenje podjela među građanima tako što će ih zainteresovati i nametnuti im teme koje će im biti zajedničke. A one se odnose na činjenicu da svakodnevno poskupljuju životne namirnice i usluge. Bez obzira na političku pripadnost, onima koji jedva sastavljaju kraj s krajem, onima koji žive čak i ispod tog socijalnog minimuma, politika nije i ne može biti najvažniji faktor u životu. Jer, kad se povećaju cijene vode, goriva koje povuče sva ostala poskupljenja, hljeba, evo sad i akciza na duvanske proizvode, alkoholna pića i slatkiše, jasno je koliki je to i kakav udar na njihov skakodnevni život. Zar ta činjenica, pita se Vujanović, nije dovoljna da građani kažu politici da je dosta više i da počnu da se bave sobom. Tu ulogu treba da odigraju sindikati i da im ukažu da je problem zajednički bez obziro kako se ko osjećao nacionalno i kojoj se crkvi molio. Takva snažna reakcija može biti odgovor svima koji se ponašaju kao vlasnici naših života, ali može i ujediniti ideju da ćemo konačno početi o sebi da mislimo i da se borimo makar za minimum dostojanstva pod ovom kapom nebeskom. Naravno, sindikat je tu motorna snaga koja mora da se bori da obezbijedi pravo na rad i zarade dostojne čovjeka.
Na pitanje koliko je objektivno očekivati da nas najnovija poskupljenja i pad zivotnog standarda konačno mogu ujediniti, Vujanović je uvjeren da to može da se dogodi i da je, ustvari, to jedina opcija koja nudi rješenje i izlaz iz ove nametnute krite. Zato on šalje poruku da moramo shvatiti shvatit da su sve aktuelne podjele vjestačke, i da ih lansiraju oni kojima one odgovaraju. Vrijeme da shvatimo da samo jedinstveni i da zajedno možemo uticati na bolji život nas i naših potomaka.
U tom smislu Vujanović poziva sve sindikate da aktulizuju ovu problematiku i da jedinstveno i odlučno ukažu na svoje zahtjeve koji će voditi boljem standardu svih građana.
Optimista sam, kaže na kraju naš sagovornik i očekujem reakciju koja će staviti tačku na sve podjele i sve razlike koje su aktuelne sa jednim jedinim ciljem:
Hocemo u Evropu, ali isto tako hoćemo i evropski standard. Mislim da je zahtjev realan, ostvarljiv a na politickim elitama je i da ga realizuju.
