Nekadašnji kapiten reprezentacije Crne Gore i legendarna ljevica svjetskog vaterpola Veljko Uskoković, pažnju na sebe tadašnje svjetske javnosti skrenuo je golovima na Evropskom prvenstvu 1991. godine u Atini, kada je neočekivanim golovima svojom ljevicom dovodio do ludila golmane rivala. Za reprezentaciju je debitovao zlatom na Evropskom prvenstvu u Atini 1991. godine, od reprezentacije se oprostio evropskim zlatom u Malagi.
Uskoković je odmah nakon referendum odlučio da reprezentaciji Crne Gore pomogne prvim godinama svojim nagomilanim iskustvom i to se pokazalo kao fantastičan potez i selektora Petra Porobića i samog Velja.
Ipak, sve je počelo deceniju i po ranije, kada je zbog početka rata u Jugoslaviji, selektor Nikola Stamenić bio je prinuđen da umjesto hrvatskih igrača, koji su do tada igrali za reprezentaciju, pozove nekoko mlađih igrača, a među njima je priliku dobio i Uskoković, koji je zablistao u Atini i započeo svoju zaista fenomenalnu reprezentativnu karijeru skrenuvši na sebe pažnju svih najboljih vaterpolo stručnjaka tog vremena.
– Tada je već svuda oko nas bjesnio rat i Jugoslavija se urušavala u krvi. U Hrvatskoj se ginulo uveliko, gledali smo preko televizije stravične scene i moram priznati da sam na neki način potpuno razumio odustajanje vaterpolista iz Hrvatske od reprezentativnih obaveza. Bilo bi zaista teško igrati na Evropskom prvenstvu i razmišljati šta se u tim trenucima dešava u Hrvatskoj, u gradovima u kojima su njihovi najbliži. Ta činjenica je bila presudna da i ja dobijem šansu u reprezentaciji koja je u tom trenutku bila olimpijski i svjetski šampion, pobjednik FINA kupa, ali nam je ta titula prvaka Evrope na volšeban način izmicala. Kad smo krenuli u Atinu, bez hrvatskih igrača, više nismo bili prvi favorit i to nam je pomoglo. Otputovali smo relaksirani, bez obaveze da budemo prvi i iskoristili ukazanu šansu – prisjetio se atinskih dana iz 1991. godine legendani kapiten iz Malage.
Narednu deceniju Uskoković je važio za najnezgodniju, ili jednu od najnezgodniji ljevica svjetskog vaterpola. Njegov šut iz zgloba bio je neuhvatljiv za najbolje golmane svijeta, ali nikako nisu mogli ni da pročitaju ni njegovi čuvari koji bi uzalud pokušavali da ga blokiraju i pročitaju trenutak kada će lopta da izleti iz njegove ljevice. To najčešće nisu bili toliko snažni udarci, ali su bili neuhvatljivi za golmane rivala. Od reprezentativne kapice sa brojem osam oprostio se nakon trijumfa na Evropskom prvenstvu u Budimpešti 2001. godine i srebra na Svjetskom prvenstvu u Fukuoki (Japan).
– Ušao sam već u treću deceniju i Jugoslavija je imala plejadu talentovanih igrača, tako da sam smatrao da je vrijeme da se povučem i da sa nešto manje obaveza posvetim pažnju igranju u klubu. Zašto ne reči sa ove distance, već je bilo jasno da će zajednica Srbije i Crne Gore, još uvijek je to bila SR Jugoslavija, doživjeti slom, a meni je u srcu bila Crna Gora, tako da mi je počelo nedostajati i motiva. Znao sam da imam dostojne nasljednike u reprezentaciji i nisam više video razlog zašto bi ih naredna ljeta trošio na pripreme o odsustva od kuće i porodice. Medaljama u Budimpešti i Fukuoki smatrao sam da je na pravi način završena moja reprezentativna karijera i da je vrijeme da priliku dobiju mlađi – kazao je Uskoković.
Ipak, nakon referendum 2006. godine, Uskoković je odlučio da se vrati u nacionalni tim, ovaj put Crne Gore koja je nakon 21. maja postal članica Ujedinjenih nacija, a time i FINA i LEN, kao i ostalih sportskih i drugih međunarodnih institucija i zajednica.
– Crna Gora je imala u to vrijeme veoma talentovan tim, neki igrači su bili već osvajači medalja na najvećim takmičenjima u tadašnjoj reprezentaciji SCG i smatrao sam da svojim iskustvom mogu da pomognem. Pogotovo kada sam, s obzirom na potencijalni sastav, reprezentacija moje Crne Gore ima priliku da učestvuje na najvećim takmičenjima i da nam se na neki način otvaraju vrata odlaska na Evropsko prvenstvo u Malagi, objeručke sam prihvatio poziv selektora Petra Porobića, iako sam tada već imao 36 godina. Od prvog okupljanja i prve zvanične utakmice u Trstu protiv Italije, zašto ne reči da smo pobijedili, živio sam u čvrstom uvjerenju da možemo baš daleko dogurati i to sam kasnije kao kapiten prenio in a ostale reprezentativce – prisjeća se Uskoković.
Taj debi na Evropskom prvenstvu u Malagi bio je veličanstven, iako nije dobro počelo. Pune tribine pored dvorane “Martin Karpena” su vas dočekale povicima Donde sta Montenegro (gdje je ta Crna Gora), a Španci nisu ni slutili kakav potencijal imaju “Ajkule” i da će baš taj šampionat Starog kontinenta biti istorijski po svemu.
– Podcjenjivačko navijanje španskih navijača samo nas je dodatno motivisalo i dalo još više krila, probudio se inat u svima nama. Nismo ni slutili u tim trenucima da za nas igra cijela Crna Gora i da tamo nekoliko hiljada kilometara daleko, naši zemljaci skaču svakog časa pored malih ekrana. Ali kako je šampionat odmicao, do nas su stizale vijesti da u crnogorskim gradovima iz časa u čas raste euforija, pa su ubrzo počele da stižu po nekoliko puta na dan i naše navijačke grupe u Andaluziju. Ubrzo su tribune bazena bile prekrivene našim zastavama i mi smo jednostavno, zahvaljujući navijačima, porasli do neba. Doček u Crnoj Gori je bio veličanstven i neponovljiv. Od tivatskog aerodroma do kotorskog Starog grada napravljen je koridor navijača koji su nas vatreno dočekali. Dočeci na kotorskom Trgu od oružja, Cetinju i podgoričkom Trgu Republike i sada bude velike emocije u meni – kazao je Uskoković kojem emocije naviru kao i tog dana.
Usljedile su Olimpiske igre. Crna Gora je kao debitant postala evropski šampion i bila je u krugu favorita za medalju u Pekingu. Ipak, osvojeno je samo četvrto mjesto, baš kao i na Olimpijskim igrama 2012. u Londonu i 2016. u Riju. Nezabilježeno je u istoriji sporta da jedna selekcija tri puta zaredom osvoji četvrto mjesto i ostane na korak od pobjedničkog postolja.
– Olimpijske igre su došle prebrzo nakon toga i nismo uspjeli ponoviti rezultat iz Malage, iako je zaista malo nedostajalo. San svakog sportiste dosanjao sam noseći crnogorsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara na kojima je Crna Gora prvi put nasupala samostalno. Ostaje žal za neosvojenom medaljom, a uvjeren sam da je došlo vrijeme da nas naši vaterpolisti u Tokiju obraduju osvajanjem madalje. Ovi momci imaju mladost, drskost, ali i kvalitet da to urade. Uostalom, to su već pokazali na Evropskom prvenstvu u Budimpešti, kada su, mimo svih očekivanja, osvojili bronzu, a nedavno su trijumfovali i u Svjetskoj ligi. Vjerujem u njih i znam da mogu napokon napraviti korak više od nas i donijeti Crnoj Gori medalju, samo je neophodno da nam se neke kockice poklope i da u nekim trenucima i sreća bude na našoj strani. Kvalitet ovi mladići imaju, a i selektor Vladimir Gojković je već pokazao da zna kako se osvajaju medalje – zaključio je Uskoković.
