Razočarane su bile naše rukometašice nakon eliminacije od Rusije u četvrtfinalu Olimpijskih igara i činjenice da se pakuju i vraćaju u Crnu Goru sa ispunjenim ciljem koji je prije igara zacrtan, ali sa neostvarenim snovima koji su uvijek prisutni u glavi svakog sportiste.
Nada koja je postojala da se može napraviti čudo i da ova ekipa može iznenaditi velikog rivala, Rusiju, tinjala je sve do 46. minuta kada je još jednom došlo do pada u našoj igri, a rival to iskoristio i stekao nedostižnu prednost, osigurao pobjedu.
Jedna od najiskusnijih crnogorskih rukometašicam Majda Mehmedović, koja je u svakoj utakmici od osnivanja ove reprezentacije davala cijelu sebe, uvijek se borila i ostavljala “srce na terenu”, nije nakon poraza mogla da zadrži suze,plakala je i pričala nakon poraza od Rusije što najbolje potvrđuje koliku su želju imale.
– Prije svega, želim da se zahvalim Bojani i Maji i svim saigračicama na predivnom takmičenju. Za mene je čast bila što sam imala priliku po treći put da se nađem na OI. Mislim da smo od početka takmičenja imale određene probleme u odbrani i napadu , ali smo se držale i pokušavale sve to da prevaziđemo. Mislim da je ovo možda i naša realna slika, nažalost. Ali, znam da je svaka dala sve od sebe od prvog minuta. Žal ostaje što nijesmo imali više snage i sportske sreće. Teško je sada pričati, samo želim da kažem da mi je srce puno i da sam srećna, iako sam sada tužna zbog poraza, što sam jedna od lavica. Rusiju neću komentarisati – kazala je Mehmedović.
I znam d aće se opet javiti kritičari i držati lekcije o moralu, likovati nad porazom ovih zaista divnih djevojaka koje se u sbvakoj utakmici bore za dres koji nose, ali samo se sjetite koliko Crna Gora ima klubova, koliko ima rukometašica selektor Bojana Popović, na raposlaganju, pa Rusija ima više nižerazrednih klubova nego Crna Gora igračica.
Ni kapiten tima Jovanka Radičević nije krila suze. Svjesna da je propuštena prilika da se napravi čudo, koja se ponekad dešavaju, ovog puta u Tokiju se nije desilo, ali biće neka druga prilika…
Naš kapiten je najbolji strijelac olimpijskog rukometnog turnira sa 46 golova, ali to je mala utjeha za nju i saigračice nakon eliminacije sa turnira i osvajanja šestog mjesta. Gdje smo, još osim u vaterpolu na svijetu šesti?
– Sve smo sad previše emotivne. Linija između sreće i tuge je izuzetno tanka, pogotovo u sportu. Možda nismo od početka igrale lijep rukomet na ovom turniru, ali smo se borile do kraja i kad nije išlo. Niko više od nas nije želio da pobijedi, sigurno nikom u ovom trenutku nije teže nego nama, rekla je Radičević.
Naš golman Marina Rajčić ušla je u igru u 25. minutu, tada je na semaforu bilo 17:11 i sve je krenulo mnogo bolje Sjajna je Marina bila na golu, zaustavila nekoliko zaista teških udaraca, zicera Ruskinja, ali je rival sveukupno bio bolji i zasluženo pobijedio.
– Mislim da Ruskinje samo utakmicu bolje otvorile i ništa drugo. Nijesu bile bolje, a od 17. minuta smo i mi krenule i bolje igrale. Borile smo se i vraćale. Žao mi je što nijesmo prošle dalje, ali ovo je, realna slika. Sreća prati hrabre, vjerovatno bi sreća bila na našoj strani da smo više zaslužili u nekim ranijim mečevima. Ili bih možda ja više lopti odbranila sa Japanom da sam krenula kako treba. Sve ima svoje. Najbitnijen da smo ostale zajedno, bodrile se iako golmani nijesu dobro otvorili utakmicu. Bodrile su nas djevojke, a na kraju naše odbrane su došle, kazala je Rajčić.
Naša golmanka je najavila da se “lavice” neće predati i da jedva čekaju naredne nastupe u dersu reprezentacije, sljedeća takmičenja i naravno Olimpijske igre za tri godine u Parizu.
– Šta ćemo, idemo dalje, čast je učestvovati na Olimpijskim igrama. Treći put mala Crna Gora je ovdje. Jedva čekam sljedeće utakmice i sigurna sam da ćemo igrati sve bolje i bolje – optimista je Rajčić.
