Zaista čovjek nema što reći.
Putovanje naših vladajućih čelnika po bijelome svijetu ostavlja takav trag da se njihove izjave dugo prepričavaju. Ako ne po mudrosti, jer to naši vladajući velikomučenici baš i ne posjeduju ni u mjeri normalnog, ono po onim drugim sekvencama i verbalnim minijaturama čije značenje ni sami ne mogu baš najbolje razumjeti. A kako tek to mogu njihovi, po protokolu, obavezni sagovornici, čije smo izraze blagog čuđena imali prilike više puta da uhvatimo.
Śetićemo se Dritanovog puta u Brisel i njegove „čuvene“ molbe Evropi da nam plati autoput.
Po onoj valjda svetosavskoj zamolnici: Braćo i sestre, naši ste. Smijenili smo, uz vašu podršku i pomoć, prethodne nepomenike pa valjda zaslužujemo da za to budemo nagrađeni, makar jednim malim autoputem. Jer, taj evropski autoput spaja srca svih svetosavaca. A i litijaši i glasači će lakše stići na unaprijed dogovoreno odredište. Naravno da je najvažnije što će moderna saobraćajnica omogućiti Srpskoj pravoslavnoj crkvi da šleperima, ili čim je već planirano, odnosi iz naše zemlje brže i lakše, naše blago i bogatstvo, izbjegavajući opasne Platije.
Zato je potrebno da Evropa odriješi kesu. Preigrao se i ovoga puta opštepraktik sveznalac.
Jeste i za smijeh i suzu istovremeno. Napravio je potpreśednik Vlade i vaskoliki čuvar crnogorske bezbjednosti po svim pitanjima, štetu Crnoj Gori, ali zar ona nije najveća upravo njegovim dolaskom na vlast. Jeste, naravno. I to ne samo njegovim, nego i ustoličenjem svetosavskog kompleta, od vrhovnog apostola, po novom čitanju svetih knjiga domaće proizvodnje, uz šljivovicu domaćinski iz boce, razumije se, pa do 12 probranih. A oni se, ovakvi kakvi jesu, zaista teško nalaze.
Pa ipak, posmatrajući tu priču iz ugla duhovitosti koja, kako već rekoh, košta poprilično, jači je ubjedljivo u svojim nastupima od ovoga prvoga, ovaj najprviji. Pogađate, premijer Zdravko. Ova priča sa premijerovog putešestvija po BiH, sa krajnjim ciljem da konačno sleti u Republiku Srpsku i tamo počine kao čoek svoj na svome, nema premca.
U među onaj dio, kako se osjećalo iz svake njegove riječi, koji je neprirodno bio zapostavljen od onih prošlih ugursuza. E neće više vala, naumio je Zdravko, pa će, novina je, svaki put ka tamo biti i granica bez prijelaza. Moći će kako god ko oće kod nas a i mi tamo. Zaboga, jedan smo narod. Kako reče predsjednica entiteta (što ćemo, nije država), sa Crnom Gorom kao sa Srbijom. Ništa prirodnije.
Premijer misli da je uspio da objasni domaćinima u Sarajevu da priča o Srebrenici nije njegova tema i da se on potpuno odredio po tom pitanju kad je podnio zahtjev za smjenu svoga apostola za pravdu i manjinska pitanja Leposavića. A kako ga je smijenio najbolje se vidi po tome što on stoluje bez problema i radi radnje koje su mu drage.
– Koje li su to, za boga miloga? Što li nam to čini Leposavić, dok se Božena kokoti da neće dozvoliti da niko (sem nje) udari po Crnoj Gori jer je ona Crnogorka!
E blago majci, mislim naravno na majku Crnu Goru. Ada koju drugo, čulo se iz redova bočno od Krivokapića.
-Što ne reče Zdravko tada, na tom mjestu đe si zborio sve i svašta da je bio genocid u Srebrenici? Što se poštapaš glupom floskulom da je zločin upotrijebljen u političke svrhe? Pa zato što si znao da ideš da dodikuješ po Banjaluci nakon Sarajeva. A kako bi tamo, crni sine, izašao pred Dodika da si priznao da je bio genocid. Sramim se od tebe, reče Mula Usuf, koji je tvojim pretpostavljenima vjekovima bio rod rođeni.
Gledajući snimak obraćanja domaćoj javnosti, bi mi jasno da premijer zaista nije smogao hrabrosti da kaže da je u Srebrenici bio genocid. Dobro reče Mula Usuf. Nije on to mogao zbog Dodika. Moramo ga razumjeti. Sarajevo mu je samo bila usputna stanica.
A nije baš da ne ljubi ovaj prelijepi grad na Miljacki.
Kazao je da pamti olimpijsko Sarajevo jer je bio u vojsci i đe je god tada ušao, sve je bila kafana u kojoj se piće nije plaćalo.
Bravo Zdravko, majstore! Kakvo veselje može biti bez boce? Nikakvo. Znali su to bosanskohercegovački turistički radnici. Da nije toga, ne bi ni činjeli olimpijadu. Potpuno se slažemo po tom pitanju. Moj ti je savjet da nešto napraviš kod nas. U susret vrćanja turista nakon tvog veličanstvenog ustoličenja i još veličanstvenije pobjede, razumije se tebe i Amfilohija pokojnog. Mislim Amfilohija bez tebe, ali svejedno. To je to. Razumjeli smo se.
Da napraviš, brate zimsku Olimpijadu u Budvi. Tamo je i onako sve (na)opako, što će reći da postoji potrebna infrastruktura. A tvoj drug Carević ima i zoološki vrt. Sponzori će obezbijediti i pletene botilje, pa udri Mujo u tamburu. Ovo Mujo je samo zbog rimovanja.
Imao je premijer predavanje studentima u Banjaluci. Lijepo je govorio. Sve vam mogu uzet, ali znanje nikada. Tako je Krivokapiću. Baš nikada. Ali da li ima neka formula ili nešto slično kojom bi tvojim apostolima moglo malo od toga znanja da se ućera u glavu?
-Nema, nema, povikaše iz potonjih redova. To nije moguće, ču se još glasnije. Jasno je o čemu se radi. Ovi su izgleda već bili na budućoj zimskoj olimpijadi pa su se pošteno poštropali.
Eto tako izgleda kružno putovanje velikog gurua.
Adio do sljedećeg, valjda kod Brnabićke, sestre od svega!
Ali tu ipak nije kraj Krivokapićevog činodejstvovanja. Koliko je bio iskren u susretu sa domaćinima u Sarajevu najbolji je dokaz njegova fotografija sa „Lešinarima“, ideološkim saveznicima, navijačkom grupom Borca iz Banja Luke, poznatom po transparentima “Ratko Mladić srpski heroj” i “Ruka ruci nismo Turci”.
Nije se fotografisao slučajno, a sasvim je jasno da „Lešinari“i crnogorska vlast imaju toliko toga zajedničkog. I to ne samo u imenu.