Nesvakidašnji olimpijski šampion sa Olimpijskih igara 1948. godine sasvim sigurno je mađarski strijelac Karolj Takač, koji je u Londonu osvojio zlatnu medalju u gađanju iz pištolja lijevom rukom sa devet krugova prednosti, u odnosu na najbližeg rivala, oborivši pri tom olimpijski rekord za 10 krugova. Na prvi pogled ništa neobično, ali Takač je rođeni dešnjak, međutim 1938. godine na vojnoj vježbi granata mu je iskidala desnu ruku. Nakon toga Takač, koji je 1938. godine na Svjetskom prvenstvu u Lucernu osvojio zlatnu medalju, je marljivo vježbao lijevu ruku i nakon osam mjeseci dostigao nekadašnju formu.
Kuriozitet u Londonu 1948. Godine je predstavljalo takmičenje u gimnastici. Naime, na konju s hvataljkama dodijeljene su čak tri zlatne medalje. Apsolutni trijumf na kultnoj spravi, nekadašnje jugoslovenske gimnastike, ostvarili su Finci Heiko Savolainen, Pav Altonen i Veiko Huhtanen. Nakon duže vremena gimnastičari Jugoskavije u Londonu nijesu imali zapaženijih rezultata na Olimpijskim igrama, a povratak na veliku scenu uslijedio je 1964. godine u Tokiju kada je zablistao Miroslav Cerar.
Vjerovatno jedna od najveličanstvenijih i jedan najtužnijih olimpijkskih legendi vezana je za američkog petobojca i desetobojca Džima Torpa, dvostrukog olimpijskog šampiona iz Stokholma 1912. godine. Torp je porijeklom Indijanac, a pravo ime mu je Va to Huk, što u prevodu sa indijanskog znači Svjetlucava staza. I zaista u Stokholmu Torp je osvjetlio nebeske staze trijumfom u petoboju i desetoboju, a koliko su njegovi rezultatiu to vrijeme bili vrijedni najblje govori podatak da bi čak i 1948. godine osvojio srebro na OI u Londonu.
Ipak njegova bajka kratko je trajala, već u januaru naredne godine neki novinar iz Vočestera pronašao je sliku Torpa iz 1909. godine kako igra bejzbol, a pronađen je i podatak da je zarađivao 60 dolara mjesečno. Kao “profesionalcu“ olimpijska zlata oduzeta su mu je već 6. maja. Drugoplasirani Norvežanin Bie Vislander je odbio da primi zletne medalje uz poruku:
– Pobijedio je Torp, a ne ja. Nikada ne bih želio zamjenu za to što nisam ostvario na borilištu. Ispostavilo se da je sve bilo podmetačina rasista koji su putne troškove prikazali kao platu.
Tokom Olimpijskih igara u Los Anđelesu 1932. Torp nije imao da plati ulaznicu za ulazak na stadion, ali ga je prepoznao jedan od članova MOK-a i uveo u počasnu ložu. Doživio je ovacije kada je objavljeno da je na stadionu dvostruki olimpijski šampion.
Torp oduzete medalje nikad nije prežalio. Propio se razočaran, zbog nepravde, koja je ispravljena sa kašnjenjem od 70 godina. Torp je umro u bijedi 1953. godine, a posljednje riječina samrtnoj postelji bile su mu „Vratite mi moje medalje!“
Njegova kćer Grejs Torp pokrenula je 1975. godine postupak za rehabilitaciju Torpa, a pet godina kasnije MOK je odlučio da mu prizna olimpijske trijumfe. Medalje je u januaru 1983. godine njegovoj kćerci uručio predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaran.
