Dakle, prije 20 godina Turistička organizacija Crne Gore organizovala je nagradnu igru sa motom “I ja znam jedno mjesto”. Cilj konkursa bio je da građani predlože neku relativno nepoznatu turističku destinaciju koja je nedovoljno, ili potpuno neiskorištena, kako bi se na taj način promovisale razvojne mogućnostiu naše domovine u turističkoj ponudi. Prijedloga je tada bilo mnogo, pošto je Crna Gora i danas zemlja neslućenih turističkih potencijala, koji su ostali netaknuti, a kako je vlast u Crnoj Gori radila, možda je i bolje što je tako. Kao ljubitelj prirode i čovjek koji je proputovao nekadašnju Jugoslaviju uzduž i poprijeko, još prije rata 1991. godine, i vidio dosta lijepih mjesta, poput slovenačkih jezera Bleda i Bohinja, Postojnske jame, izvora Save, na Vogelu, Opatije, Pule, Plitvičkih jezera, Ohridskog jezera, Prespanskog jezera, ali i mnogih lijepih gradova kao što su Sarajevo, Mostar, Višegrad, Novi Sad, Zagreb, Ljubljana, Peć, Skoplje, Ohrid, Šabac, Niš. Te godine odlučio sam da učestvujem na konkursu, pošto je i nagradni fond bio sasvim pristojan i valjalo se potruditi jer je najboljem predlogu pripadala novčana nagrada od 1.000 njemačkih maraka.
Znao sam da je Crna Gora prepuna ljepota, ali sam odlučio da moj prijedlog bude Trnovačko jezero koje se nalazi nedaleko od granice Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Smatrao sam da je specifičan izgled jezera sam po sebi dovoljan da bude izuzetna turistička atrakcija koja bi privukla pažnju turista iz cijelog svijeta, samo je trebalo osmisliti adekvatan turistički program i vjerovao sam da bi rezultati bili veoma brzo vidljivi, a finansijska isplativost ogromna…
Vjerovao sam da divljina kojom je okruženo, netaktnuta priroda i jezero u obliku srca imaju nevjerovatno romantičan prizvuk koji bi zaludio mladence iz cijelog svijeta, ali uzalud, sve je ostalo samo na ideji i na nagradi od 1.000 njemačkih maraka koje sam potrošio, a da se više i ne sjećam kako…Sjećam se i da u Vijestima, gdje sam tada radio u sportskoj rubrici već tri godine, niko nije znao da sam učestvovao u konkursu i da je za sve bio ogroman šok kada sam sa dodijele nagrada došao u redakciju sa kovertom u kojoj se nalazilo 1.000 maraka i kada im je tadašnji fotoreporter Zoran Đurić saopštio da sam baš ja dobitnik prve nagrade.
“Ljut” zbog toga što sam učešće u nagradnoj igri sakrio od njega i redakcije, tadašnji zamjenik glavnog i odgovornog urednika Aleksandar Eraković je tražio od mene da sam napišem izvještaj sa dodijele nagrade.
Pošto je ceremonija poroglašenja 10 najboljih predloga održana krajem 2000. godine, dakle ovih dana je tačno 20 godina od dobijanja nagrade, dogovorili smo se da na Trnovačko, odnosno kako ga neki zovu Volujačko jezero, odemo u proljeće 2001. godine kada otopli i prilaz jezeru bude daleko lakši.
Nažalost to se nije desilo, konkurs je zaboravljen, nagrade su podjeljene, neko je bio zadovoljan, neko ne, ali se na najzanimljivije destinacije iz konkursa, koje su i nagrađene tom prilikom, nikada nije pošlo i sve je ostalo samo mrtvo slovo na papiru…
I dvije decenije kasnije planina Volujak i Trnovačko jezero su i dalje na istom mjestu, nisu se pomjerili ni za milimetar, ali je mogućnost valorizacije i dalje ogromna, samo treba neko da osmisli kvalitetan projekat i sprovede ga djelo.
