Oprosti mi pape – reče pognute glave, snishodljivo pred mantijom i mantijašima raznih vrsta, sa spremnom suzom u oku, plačljivim glasom vrhovni apostol domaćeg apostolata, prebačivač brda i planina po zasluzi svakakvome zboru i narodu. Bijaše to nakon što se Jao Jao vrnuo od meštara svega i svačega, da po nalogu njinom čini zulum i naplaćuje globu svekoliku svojoj domovini. Presamićen vrhovni apostol pred mantijom zaleleka da nije htio, ako je činio što ne priliči i što može da razljuti veliku gomilu njega. On će, reče, biti sluga pokorni, rab, sužanj, ili već što treba, od časa toga pa dok mu vijek ne iscuri.
Gleda ga gomila s visine i vidi se, ne sviđe mu se što se po dolini valja. Ne izgovara ništa. Odćuti kukumakanje pokajnika i nastavi kroz stado polijegano ispred bogomolje, da odradi ono što mu je naloženo.
A što će kukavac, reče jedan blizu ovoga prvoga, koji, kao ni on, ne mirita podić glavu ni pedalj od poda. Po tome je svojevremeno i pozvan i prozvan. Uz još po neki detalj vidljiv na brojnim foto atrakcijama ovoga čudotvornog vremena.
Nije mu lako. Od ovakvog stada tanka je varenika, drugi će uglas s prvim! Ne može se usirit, koliko se god trudio!
Jao Jao odćuta molećivo kukanije vrhovnika ovozaemaljskog, svjestan da mu možda u neku zlu uru može biti od kakve nafake. Zato je bolje da dobro osmotri vrše li se potonje rabote za pričest blagoutrobija uzdanika koji će, kad se napoje ostataka iz tamo njinih Plantaža, zapojati raznorazne bajate tuđoljubive trobojčice, zaodjenuti u tuđice slađe od domaće povojnice.
Posijedaše u neku uru. On po sredini, a oko njega povjesničari naših demokratskih promjena. S lijeva kravataš raznobojni, ćutolog kad god nešto treba prozborit. Kao da je rod rođeni domaćim akademcima nauka i do nauka. Veseli se kućni rode, pjeva u sebi, dok se raspojasani tropstaši, pobjednici izbora bez vlasti, (samo)zadovoljavaju otpacima sa menija kukaste ideologije. I one ukrštene, koje simbilizuje domaćin njihov i vlasnik njihovih duša.
Onoga desno od mesnate gomile opisao je svevišnji, pa nije potrebno više trošiti vrijeme. On je čudnovidac, bocozborac, podolez, ljuboprstić, kašičicontije vaskoliki i još, još, još!
A svi zajedno u glas zapjevaše „Veseli se srpski rode“…
Jedan je crnogorski premijer, drugi predsjednik crnogorske skupštine.
Fali onaj treći iz tog ešalona, kudravi, za sve i svašta naredan, posebno za svašta, ali je on istomisleći, što će reći da je tu, mada možda i nije bio.
Ali, kakva bi to apokalipsa glave bila kada nam budvanska svetosavka ne bi saopštila da se kriza može riješiti lociranjem najslabijih karika u Vladi, u smislu evaluacije objektivnih i mjerljivih rezultata i promjene dosadašnjih štetnih praksi. Eventualno da se prepoznaju resori koji daju autogolove Vladi i rezultatima avgustovskih izbora. Ajde pogodi, majčin sine, o čemu se ovđe radi.
Naravoučenije: Posmatrajući zemlju kako se okreće, još uvijek nesigurni da li je ravna ploča, jer izgleda da ipak jeste, kako se u glavama mnogih naših ekspe(radosa)rata očituje, kao i činjenica da su majmuni nastali od nas, i bubašvabe, postaje nam potpuno jasno zašto je B. Vuković budući predsjednik žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Valjda ga je kandodovala ljubav prema Crnoj Gori, složiće se akademici znanosti, NVO i budvanska svetosavka, koja je saglasna u potpunosti sa ideološko-političkom ravni velikosrpskog kolumniste, koji ne priznaje ni 13. jul, a ni Crnu Goru.
U cilju razgradnje domovine, izgleda – sve je dozvoljeno!
