Plan komadanaja Crne Gore i njeno postepeno, ali sigurno nestajanje sa spiska nezavisnih i međunarodno priznatih država, odavno je na sceni. Nije se mogao realizovati jer je prethodna vlast, bez obzira na određene nedostatke i mane, ipak bila branik preko kojega kleronacionalisti i šovinisti, velikosrpska domaća peta kolona, nije mogla proći. Ali Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i njen tadašnji generalni sekretar išli su korak po korak. Napredovali su postepeno, tražeći tačku usijanja koja će usloviti pucanje sistema odbrane, prvenstveno zbog opšteg zasićenja ali i prilično nezainteresovanog odnosa prema očiglednoj namjeri, vidljivoj svima koji su htjeli da vide.
Strategija crkve s jedne strane i nedostatak strategije s druge, izbacila je u etar litije kao vrhunac organizovanog protesta protiv nečega što nije postojalo i što je bilo čista laž, vješto zamaskirana radnjama ceremonijalmajstora u mantijama. Narod, prilično neuk, plašio se popovskih kletvi, gledajući u njima direktnu vezu sa stvoriteljem i strašni sud koji će im se desiti ako ne poslušaju svetog popa svoga.
Nijesu razumjeli da se radi o prilično slaboznanim izvršiteljima, naučenim da kunu i proklinju kako bi upravo tim metodom zaštitili omeđenu teritoriju, povećali je otimanjem, prethodno uzimajući vlast, kako bi obezbijedili nesmetane poluge potrebne za neometano funkcionisanje. A moglo im je biti. Intelektualna svijest, ako je ona uopšte to što smo mi mislili da jeste, je ćutala kad je morala da progovori. Dobro plaćena, zavaljena u udubne fotelje, čekala je i flertovali sa pojedincima iz njihovih redova, koji su samo vrebali dan za koji su znali da mora doći.Nevladine organizacije su se pokazale u svojoj punoj nezavisnosti.
Tadašnja vladajuća politika je takođe ćutala. Nije znala za onu Platonovu misao: Kazna za nezainteresovanost u politiku je to što će nad tobom vladati neko ko je gori od tebe!
I došao je gori. Osvanuo je uz pomoć domaćeg jada i po nekih jačih faktora sa strane. Onih istih koji su pomogli da Crna Gora nakon Prvog svjetskog rata nestane i utopi se u Aleksandrovu srbojugoslaviju. Sramno, jer je i tada, kao i danas, Crna Gora bila snažno privržena antifašizmu i univerzalnim EU vrijednostima. Ali, pitanje je koliko su to i neki evropski moćnici? Možda više i nije!?
Crna Gora iz pepela niče, jača i snažnija kad se neko ustremi na nju. Proradi inat. Podignu se sokolovi i orlovi visoko da postave branu sramnom naumu da je komada i dijeli onima koji su je 1918. u krvi rastakali.
Neće moći, poruka je crnogorske mladosti u ovim danima slavlja naših najsvijetlijih i najsvetijih datuma.
Zato priča budvanskog šerifa da Sveti Stefan treba dati nasljednicima krvavih Karađorđevića, onih koji su učinjeli jedan od najvećih genocida nad crnogorskim narodom toga vremena, samo je glupost i ništa više. U zemlji koja ima pravila, pravdu i zakone, ovakav gradonačelnik bi bio smijenjen istoga časa. A potom, zbog činjenice da bi da komada Crnu Goru, što je čin veleizdaje, za to nedjelo odgovarao.
Ali, kod nas još uvijek sve može.
Dok budvanski šerif divlja po prijestonici turizma, budvanska svetosavka ćuti. Nema je da se oglasi i kaže svoje mišljenje o ovoj sramoti. A i kako bi kad je visoko digla ruku da se Crnoj Gori otmu svetinje, crkve i manastiri. Kad je već učinjela poklon Srpskoj pravoslavnoj crkvi od 12 hiljada kvadratnih kilometara, vrijednih milijardu eura, što bi joj smetao ovaj Carevićev mali, upakovani Karađorđevićima, kakav je Sveti Stefan. A on, viđeli smo, više ne pripada nikakvom elitnom turizmom. Snagom uma maloumne politike pretvoren je u govedarski park i paradaiz turizam.
Vrijednost crkava i manastira, našeg duhovnog bogatstva nema cijenu.
Šteta koju je današnja vlast napravila Crnoj Gori je mjerljiva. Ogromna je, vidi se golim okom. Narod sve teže živi. Tek će se to osjetiti na jesen. Nesposobni kadrovi skubu i koriste privilegije koje su im date. To se mora zaustaviti!
I hoće, vjerujem, još u ovoj ili početkom naredne godine. Samo treba znati, da se opet ne bi ponovilo isto, da je za to što slijedi neophodno ustrojiti strategiju. Po uzoru na popove, ali ne koristeći iste metode.
Crna Gora mora da donese Rezoluciju o strašnom zločinu nad svojim narodom za vrijeme srbijanske krvave vlasti od 1919-1945. godine i da je usvoji u parlamentu.
Istovremeno mora da zatraži izvinjenje od države Srbije, našljednika one države, u čije ime je srpska vojska napravila nezapamćene zločine koji su zgrozili svjetsku civilizaciju.
Brojna su pitanja o kojima struka treba da kaže završnu riječ, svjesna činjenice da se radi o razarajućem genocidu, koji tada samo nije pravno kvalifikovan tim izrazom jer ga je tek Generalna skupština Organizacije ujedinjenih nacija svojom rezolucijom 96(I) od 11. decembra 1946. godine, proglasila za zločin međunarodnog prava, u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih nacija i koji civilizovani svijet osuđuje.
U ovoj konvenciji pod genocidom se podrazumijeva djelo čija je namjera da se potpuno ili djelimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa.
Deklaracija je počela da se primjenjuje 1951. godine.
Zločin počinjen nad crnogorskim narodom je vrhovni zločin! I on jeste genocid, samo što je učinjen, kako je i rečeno, u vremenu kada se ovaj pojam pravno nije koristio.
Crna Gora, sa svojom namjerom, ako se bude smatralo da je Deklaracija o kojoj je riječ potrebna, a ona je neophodna, mora da zahtijeva i od međunarodne zajednice osudu zvjerstva nad njenim stanovništvom. Brojni su dokumenti kojima se dokazuje priča o zvjerstvima, koja su nadrasla sve opštepoznate. Tako nešto, pisali su strani izvještači, nije zabilježeno na zemaljskoj kugli.
Potrebno je zatražiti od svih zemalja u okruženju, bivših članica Kraljevine Jugoslavije i SFR Jugoslavije da usvoje Rezoluciju o ratnom zločinu nad crnogorskim narodom. Genocidu koji se tako ne može nazvati samo zato što taj termin u to doba nije postojao pravno.
Time mora buduća vlast da se bavi. Pa kad se sve to pretoči i u zakonsti tekst, uz onaj o proglašenju velizdajom otuđenje teritorije naše domovine iz bilo kojeg razloga, više neće šerif budvanski moći da otima i dijeli.
Podsjetiti se treba da je u njegovim rukama pola miliona kvadratnih kilometara državne teritorije koju koristi decenijama. O tome je ćutala i ona vlast, prirodno ćuti i ova njegova.
Nekoliko rečenica prosto ište namjera premijera da sahranjuje zajedno fašiste i antifašiste. Deklarisane kvislinge, četnike koji su ubijali i klali, pijane i bahate zlikovce, najbolje je opisao Stevan Moljević, upravo njihov glavni ideolog.
Radi se o predsjedniku Centralnog nacionalnog komiteta za Jugoslaviju-najvećeg političkog organa četničkog pokreta. On je u novembru 1944. godine, kada su četnici protjerana iz Srbije i našli se u istočnoj Bosni, razočaran u četničku politiku i obuzet strahom od konačne propasti, na sjednici Centralnog nacionalnog komiteta u Okruglici rekao: „Za kralja i otadžbinu, je li tako? Prazno je to i šuplje, gospodo i braćo moja! Na takvoj brani, trošnoj i plitkoj, mi nismo mogli da sačekamo komuniste ni ranije, dok je kralj bio sa nama, a danas, kad je kralj protiv nas parola „za kralja i otadžbinu“ ni malo se ne bi razlikovala od parole „za sopstvenu propast!“ A ona druga „Draža nas vodi pobedi i slobodi“ dovela nas je, kao što vidite, u ovo tužno i maglovito bosansko bespuće (…)
Šta smo mi u ovom ratu pokazali srpskom narodu, pitao je Moljević i objasnio jasno i glasno.
Svoje kame, brade i pijane komandante, koji štipaju snaše. Krv, seks i gibanice, to je bio naš program, to je bila naša zastava (…) Rulje koje zaudaraju na rakiju, to smo bili i ostali!“ zaključio je Moljević.
To je izgovorio glavni četnički ideolog.
A danas bi crnogorski premijer da sahranjuje takvu ideologiju i takve zločince sa njihovim žrtvama.
To jednostavno ne može i ne smije dozvoliti.
A kada je u pitanju Draža Mihailović, neka građani pročitaju knjigu dr Đura Vujovića CRNA GORA U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU 1941-1945, iz koje je i prethodni dio. Čiča Draža, kako ga od milošte zovu novonastali crnogorski četnici, duhovni i idejni vođa četničkih zločinstava svake vrste u Srbiji i drugdje gdje su četnici stizali, ratni zločinac par exellence, tražio je na suđenju u Beogradu 1946. godine milost za svoj život. Treba li drugog dokaza i druge slike o ličnosti Mihailovića? Njegova molba za pomilovanjem, piše dr Vujović glasi:
Prezidijumu Vrhovnog vojnog suda Federativne Narodne Republike Jugoslavije
Presudom Vrhovnog vojnog suda Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Vojnog veća, od 15. jula 1946. godine, osuđen sam na kaznu smrti streljanjem.
Skrhan fizički i duševno, nedaćama koje su me pratile kroz ceo moj život, molim Prezidijum Narodne Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije da mi kaznu smrti streljanjem zameni putem svoje milosti, kaznom lišenja slobode.
Što reći o đeneralu, vrhovnom komandantu četničkih odreda, ili bolje horda?
Ništa!
O sebi je sve sam kazao.
Treba se sjetiti Ljuba Čupića kako se prkosno smije fašistima i domaćim izdajnicima dok ga izvode na strijeljanje. On nije molio. I zbog toga mu se svijet divi a pokoljenja imaju od koga učiti patriotizam, junaštvo i čojstvo.
Srbija da nam se sagne