Mandić: Don Branko, oprosti!

Žena četnik otvorila Don Brankove dane muzike

Vesna Bratić, kako je sama za sebe kazala, žena četnik, otvorila je ovogodišnje Don Brankove dane muzike. Istina, pored ove, koja joj je bez sumnje milija i Draža i koja je prva u svakom smislu riječi, ispred svih ostalih, Bratić ima i četiri druge funkcije, za koje je kandidovala upravo ova prva. Zato je ona danas tu đe jeste, na čelu, kakve li ironije, ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta.

Rijetki su njeni javni nastupi, jer rijetko ima što da prozbori. Pa i tada ovaj vjersko-političko-ekspertski fenomen se saplete u sopstvenom neznanju, želeći valjda upravo neznanje da pretvori u znanje. A to, jasno je svima osim njoj, baš i ne može.

Śetimo se gluposti koju je izvalila braneći ćirilicu u emisiji OKO na srbijanskom javnom servisu. Doslovice je kazala: “Branimo ćirilicu, branimo oćiriličenje Crne Gore. A Crna Gora je oduvijek, tradicionalno, istorijski, od štampane prve knjige na ćiriličnom pismu, prve knjige Južnih Slovena, 1463, misim da je Oktoih petoglasnik…”.
Čime misli četvoroministarka, dama četnik, kako to gordo zvuči u antifašističkoj Crnoj Gori. Ovo je retoričko pitanje, sa podrazumijevanim odgovorom.

Jasno je da četvorostruka ovo i ono u ekspertskoj apostolskoj vladi pojma nema da je Oktoih remek djelo štamparstva. Prva štampana knjiga na Balkanu, koja nije, kako saopšti beogradskoj tv publici, štampana 1463. godine.  Oktoih prvoglasnik je prva ćirilična štampana knjiga Južnih Slovena. Štampanje ove prve crnogorske inkunabule, bogoslužbene knjige, započeto je u zimu 1493, a završeno 4. januara 1494. godine. Što ona znači za kulturu Crne Gore, koja je literarna, naučna i kulturološku vrijednost Oktoiha i same Crnojevića štamparije poznato je svima koji imaju elementarno znanje o istroriji i tradiciji naše zemlje. Ali ako si ministar, i to još 4 ministarstva zajedno, dovoljno je da znaš da sva četiri surgaš u manitu rupu, da se, ako je moguće, nikad ne oporave, i ti si zadatak ispunila. Ova četvororučica svoj zavjet dat u odajama Srpske pravoslavne crkve ispunjava revnosno.

Ispred papske bazilike, katedrale Sv Trpuna,  posvećene zaštitniku grada, svetitelju čiji je kult prenešen iz Male Azije u Kotor početkom IX stoljeća, tradicionalno svečanim otvaranjem počinje manifestacija Međunarodni festival KotorArt Don Brankovi dani muzike. Svi koji su znali don Branka znaju koliki je to bio suštinski borac za mir, humanista iz pete, kako bi to Bokelji kazali, čovjek koji je volio da pomaže drugome više nego samome sebi. Bio je istinski borac i pripadnik Pokreta za nezavisnu Crnu Goru. Pomagao je i pružao ruku Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, znajući kakva joj je nepravda nanešena, baš kao i njegovoj Crnoj Gori. Brankov otac je bio Hrvat a majka Crnogorka. A u njegovom srcu je bilo mjesta za sve narode i narodnosti planete.
Don Branko Sbutega je osnivač Kotor Arta, festivala ozbiljne muzike u Kotoru.

U vremenu balkanskog ludila na prostorima bivše Jugoslavije bio je izložen napadima srpskih ekstremista i pripadnika četničke ideologije, zbog kojih je morao da napušti Crnu Goru i preseli u Italiju.

Njegove riječi Zvona, zvonite!, izgovorila je upravo ona ideologija čiji je protivnik Don Branko bio dok je živio. Nije mogao da razumije mržnju koja se uselila u glave mnogih koji su tražili spas u nacionalnoj ostrašćenosti. Govorio mi je da je suština života u razumijevanju, ljubavi i pomoći drugima.

Njemu takvome njegovim riječima „noć skuplju vijeka“ otvara žena četnik.
Ima li to smisla? Možda ima, ali ga može razumjeti samo uzak elitni krug nečega i nekoga.
Ili je možda u pitanju nešto drugo? Nešto što se broji i prebrojava i što je najslađe onda kad se umorimo u brojanju a ima još?
Možda.
Don Branko, oprosti!