Proslavljeni crnogorski košarkaš Nikola Ivanović, u razgovoru za FenjerTV, govorio je o dobro poznatoj trojci koja je odlučila meč protiv Srbije 2012. godine; o njegovom muralu u Podgorici; o tome kako on doživljava košarku; takođe i o utisku nakon pet utakmica finalne serije ABA lige, kao i o tome da li ostaje u Podgorici.
Šta je za tebe i dalju karijeru značila dobro poznata trojka protiv Srbije?
Generalno posmatrajući, definitivno prelijep osjećaj, velika uspomena i lijep momenat. Međutim, i ta trojka je imala nekih svojih negativnih strana, ako može tako da se nazove. Ona je prethodnih godina napravila dodatan pritisak na cijelu karijeru, jer mi nakon toga nije krenulo baš najbolje. Uz to je došao i pritisak i utisak da će to biti najznačajnija stvar i najveći uspijeh u cijeloj mi karijeri. Stvorio se utisak da sam postavio visok standard i lijepo je tako posmatrati, međutim, tada sam imao 18 godina. Ono što se dešavalo pola sata prije i poslije nje, ja se apsolutno ne sjećam, desio se bukvalni black out. Ne znam ni kako je tekao ostatak utakmice, nikad je nijesam pogledao najiskrenije. Ne znam kako je tekao rezultat, niti šta je proizvelo taj momenat da pogodim tu trojku. Sjećam se samo tog trenutka, mnogo su me ponijele emocije, zato što mi je cijelo prethodno ljeto bilo izuzetno teško. Nijesam se dobro snalazio na treningu i igrao sam loše. To je bilo moje prvo učešće u seniorskoj reprezentaciji, prva igra sa seniorima. Govorimo o možda i najtežem košarkaškom ljetu u mom životu. Ipak, kako to obično biva, dese se lijepe stvari nakon dosta tih loših. Sjećam se i da sam loše spavao, loše trenirao i osjećao ogroman pritisak. Posmatrali su me i o meni su pričali kao o velikom talentu, pa su samim tim i očekivanja bila visoka. Nakon tih očekivanja, došlo je vrijeme da počnem i sa performansima na terenu i da zaista postanem igrač, da nema više tog dječaka. Zaista mi je bilo teško cijelo ljeto. Međutim, desila se ta trojka, zbog koje je sve ovo prethodno moglo da se zanemari. Zaista sam sebi napravio jednu prelijepu uspomenu. Takođe, ljudi iz košarke me, nakon nje, nijesu posmatrali drugačije, jer su tako nešto i očekivali od mene. U košarci je svaki dan nova nafaka i dobar si onoliko koliko je dobra tvoja posljednja utakmica. Niko ne razmišlja šta sam uradio prije dva dana, dvije godine ili deset godina. Ali i dan danas, nakon devet godina, ljudi mi prilaze u govore “ona trojka, ona je bila super”. Ljudi je i dalje pamte. I oni ljudi koji nijesu toliko u košarci, koji možda ne prate ni Budućnost, ni reprezentaciju, znaju mene po tome što sam dao tu trojku.
Šta za tebe znači mural u gradu u kojem si rođen?
Oduvijek u meni postoji ogromna doza zahvalnosti za svim što mi se u životu događa, ali to je posebno pojačano prethodnih godina. Samim tim i to poštovanje koje ljudi osjećaju prema meni i koje ja dobijam od strane njih, to je nešto što posmatram sa velikom zahvalnošću ali i kao veliku odgovornost. To su neke osnovne dvije emocije koje preovladavaju u nekom mom gledanju na cijeli život i trenutno igranje košarke u Podgorici.
Je li košarka strast i ljubav ili rabota?
Najiskrenije, zavisi od situacije. Toliko često se trenira, toliko često se igra, toliko je mnogo utakmica. Mnogo je teško pred svaku utakmicu i svaki dan buditi se sa istom mišlju, sa istom pozitivnom agresivnošću, sa željom za takmičenjem. Tako da definitivno postoje dani kad se “odrađuje posao”. Međutim, ono što forsiram jeste jedan veliki rad i vođenje računa o svakom treningu, to je ono što daje rezultate čak i kad emotivna strana malo zakaže. Ono što ne smije da zakaže jeste motiv. On mora da bude jak, kako bi rad bio maksimalan. To je ono što je ključno u životu svakog sportiste.
Košarka kao igra je nešto što mnogo volim. To je nešto predivno. Košarku igram sa velikom emocijom. Međutim, sve propratne stvari vezane za profesionalni sport i profesionalni nivo su nešto što baš i ne volim. Posljednjih pet godina ne volim što me boli Ahilova tetiva (smijeh), imam upalu hrskavice koljena, pod ogromnim sam pritiskom. Dosta ljudi, kako iz iz košarke, tako i van nje, zavisi od tebe i svaki dan je takmičenje. To je kao da imaš kontrolni ili ispit svaka tri dana. Tvoj rejting neko drugi određuje. Nisi ti taj koji može da kaže koliko si dobar i koliko si loš. Sve te propratne stvari profesionalnog sporta – stresovi, putovanja, napor – jeste ono što opterećuje. O svim tim stvarima razmišljam, ali kad dođem na teren, sve se izbriše. Tu sam u safe house, propratno je teret (smijeh).
Nakon toliko godina profesionalnog bavljenja sportom, dođe li do zasićenja?
Desi se mnogo češće nego što misliš (smijeh). To je situacija koja te tjera da ideš dublje kako bi pronašao motivaciju. To su momenti gdje moraš da potražiš neke stvari, nevezano za sami sport i igru, već shvatiš da ti je pružena većina stvari u životu i da mnogi ljudi nijesu imali sreću da budu u tvojoj poziciji. Tada shvatiš da to moraš da iskoristiš. Da se vratim na ono što sam prije kazao – zahvalnost. Najbolji način da nađeš motiv jeste tražiti ga iz te zahvalnosti što je baš tebi dato da se nađeš u toj situaciji, za koju su neki drugi možda i više radili, ali sticajem okolnosti nijesu dobili tu priliku. Imam najveću odgovornst prema njima. To je misao koja me vodi kroz život
Utisak o finalu ABA lige?
Ključna stvar u svemu je što uvijek kada igram protiv Crvene Zvezde zaista osjećam veliki respekt prema njima i treneru njihove ekipe. Takođe osjećam njihovo poštovanje prema nama. Zaista sam u vrhunskom odnosu sa svim tim momcima. Svi oni su nakon finalne serije, prišli i zahvalili se, rekli da nas poštuju, da smo zaista vrhunski igrači, kazali da je bila vrhunska serija i da je bila čast igrati. To su neke stvari koje probude emociju u tebi, probude poštovanje i prema igri i prema njima. Međutim, prije par godina su se dešavali neki neprijatni momenti sa navijačima i ostalim pa je dosta ljudi to očekivalo i ove sezone. Sad kada vratim sliku šta se sve dešavalo u dvorani, osim par uzvika i sa jedne i sa druge strane, nije bilo ništa drugo. Jeste bilo u novinama, jeste bilo saopštenja, ali nijesu to stvari koje su mnogo uticale na sve nas, kao što je to bio slučaj prethodnih godina. Na kraju krajeva, sve se završilo na terenu i završilo se pošteno, po mom mišljenju.
Zaista čestitke Crvenoj Zvezdi na pobjedi, zato što su možda i bili bolja ekipa. Imali smo šansu protiv Mornara. To je ona stvar na koju se nismo toliko osvrtali. MIslim da, da smo pobijedili Mornar u posljednjem kolu, bili bismo bliže tituli. Međutim, dvije utakmice u Beogradu, mi smo opet uspijevali da preokrenemo i da imamo devet razlike pet minuta pred kraj druge utakmice, ali nismo imali dovoljno snage. U Podgorici smo uspjeli da pobijedimo, ali smo već bili izmoreni i slomljeni. Te prve dvije utakmice u Beogradu su nas dosta izmorile i koštale.
Je li dodatno motivisan bio Luka Mitrović nakon onih uzvika na posljednjoj utakmici u Beogradu?
Luka je, prije svega, navijač Crvene Zvezde. To je čovjek koji je bio kapiten Crvene Zvezde i čovjek koji voli taj klub. Znam da mu je bilo mnogo teško kad se sve to dešavalo, zato što je i on sam dobijao bezbroj poruka od strane botova. Dobijao je poruke koje ne mogu da ne ostave trag na čovjeka, a pogotovo na čovjeka koji voli Crvenu Zvezdu. Ne vjerujem da je to stvar koja ga je motivisala, mislim da je više uticalo to što je zaista profesionalac. Radovanje zbog koša nije bilo skakanje, nego je čovjek samo stisnuo šake. Nije mogao blaže da se raduje, jedino jednu šaku da je stisnuo. Nakon meča je došlo par pravih navijača, novinari i ljudi iz kluba koji su mu se izvinjavali i rekli mu da to nema veze sa realnošću, da pravi navijači ovog kluba nikad neće da mu zamjere. Ponavljam – ne vjerujem da ga je motivisalo. Rastužilo ga je, pa je možda iz toga crpio neku energiju. Za njega je finalna serija bila stresan period, jer je on čovjek koji će da se vrati u Beograd da živi. Ali kao za sve, postoji velika šansa da se toga niko neće sjećati.
Uzimajući u obzir neprijatne scene prethodnih godina, koja je tvoja poruka navijačima za ubuduće?
To je neprijatno iskustvo, definitivno. Niti igrači Budućnosti, niti Crvene Zvezde ne zaslužuju bilo kakvo pljuvanje, vrijeđanje ili udaranje. Međutim, živimo u vremenu kad svako može da radi šta hoće. Malo toga je danas sramota. Tako da, ne mogu nikome da poručujem šta će da radi, niti da nekoga učim kako treba ili ne treba. Na kraju krajeva, poštujem što neko koristi sve svoje resurse, kakvi god oni bili, da njegov tim pobijedi. Da li ih podržavam? Ne, ali zaista ne smijem da se miješam u to, niti želim, niti imam snage. Svako neka radi kako misli da treba. Radi kako misliš da treba, nijesi mali (smijeh).
Ostaješ li u KK Budućnost?
Počela je posljednjih dana priča oko Partizana. Najiskrenije vam kažem, mnogo ljudi me pita, mene niko nije kontaktirao nizašto. Mene lično – ne. Agenta svog sam zvao prije tri dana da ga pitam dešava li se šta, njegov odgovor je da se ne dešava ništa konkretno. To je moje trenutno stanje. Moje neke želje ne umijem da vam iskažem. Najiskrenije, ne umijem da kažem što želim i što mislim da je pravilno. Što je najgore, zaista ne znam što je najbolji potez u ovom trenutku. Nadam se da će u bliskoj budućnosti da se rasplete cijela situacija vezano za to đe ću igrati. Ponavljam – svuđe je košarka ista, lopta, teren i koševi su isti. Motivacija koju nalazim i iz čega je crpim je ista. Tako da, viđećemo još.
