Jedina žena koja je govorila na današnjem komemorativnom skupu, bila je Kada Hotić, predstavnica majki Srebrenice. Ona je kazala da su se i danas okupili, na 26. godišnjicu srebreničkog genocida da obave dženazu i ukop posmrtnih ostataka najmilijih, nevinih i mučki ubijenih, muževa, sinova, braće i sestara, Srebreničana kao i onih, iz drugih mjesta i opština.
”Svih onih koji su ispred srbočetničkih sila stjerani u Srebrenicu i koji su za vrijeme rata boravili na području Srebrenice. Ovo mjesto je nekada bilo industrijska zona gdje su mnogi radili, zarađivali za život i gdje se ljudi nisu dijelili po vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti.
Sada je ova dolina postala mirna, smrtna tišina, gdje su Muslimani i Bošnjaci našli svoj vječni smiraj. Neka im dragi Bog da rahmet i lijepi dženet. Mi majke, supruge i djeca koji smo ostali bez svojih najdražih članova porodice, obilježavamo svaki 11. jul kao Dan sjećanja za žrtve srebreničkog genocida”, kazala je Hotić.
Hotić je dodala da je očevidac zločinačkih radnji, te kako ističe, sa punim pravom može govoriti o detaljima iz vremena agresije izvršene od strane komšija, sugrađana, Srba i onih preko Drine.
”Nakon što smo imali užasno težak život od 92′ godine, granatirani, bombardovani smo iz aviona više desetina puta. Samo da napomenem, Srbija nije učestvovala u ratu. Zatvoreni u malom prostoru, Srebrenici, a ljudi stjerani iz okolnih sela koja su već gorjela. Ljudi i iz drugih opština, bježali su ispred pušaka i drugog oružja. Bilo nas je oko 60.000, sabijeni u tom malom prostoru. Bilo je puno naroda koji je tu silom došao. Sva hrana koja se zatekla tu bila je pojedena za dva mjeseca. I pored pogibije i stalnih minobacakih napada i drugog dalekometnog oružja, je uslijedila glad. Bez struje, vode i bilo kakvih komunikacija sa vanjskim svijetom. Bilo je to logor na otvorenom iz kojeg ne možemo izaći, jer su svi putevi i bilo kakvi prolazi, bili pod srpskom stražom i kontrolom. A bez oružja, smo bili nemoćni da se odbranimo. I na današnji dan, koji je bio kraj našeg života u Srebrenici, 11. jula 1995. godine smo razdvojeni od svojih najmilijih članova porodice jer mnogi naši su se sa životom oprostili”, ispričala je Hotić.
Tog dana, nastavlja Hotić, srbijanski general Ratko Mladić, sa svojim trupama ušao je u Srebrenicu.
”Mi narod vjerujući, da ćemo biti zaštićeni od strane UN-a, koji su nam dali garanciju da će naš život i grad, biti zaštićeni. Dali su nam garanciju da će nas štititi. I na njihov poziv smo se sjatili u bazu UN-a, dok je jedan dio ljudi otišao da se probije šumom, da se spasi, izbavi. Međutim, bili smo prevareni. Srbočetnici pod naredbom svoga vođe Ratka Mladića, počinili su strašne zločite nad narodom, Muslimanima, Bošnjacima, koji su bili tu, kao u toru, za odabir, za klanje, silovanje i druge zvjerske radnje. Gnječene su bebe tek rođene, silovane djevojčice pred narodom i očima majki. Trudnu ženu su rasparali. Iz njene utrobe su ispale dvije bebe. Odvođeni muškarci tu u blizinu i poklali. Sve su to gledali Unproforci, tada holandski bataljon u sastavu UN-a. Nisu ni pokušali da nas spasu. A obećali su. Sve muškarci su Srbi izdvojili od nas prilikom deportacije. Preživjele su žene i neka mala djeca. Odvojeni muškarci su pobuijani i zatrpani u masovne grobnice, za kojima i dan danas tragamo, da bar to malo kostiju ukopamo, dostojno čovjeku”, istakla je Hotić.
Kako dodaje, počinitelji genocida i danas poriču da su to počinili.
”I dok im je svijet dodijelio tu teritoriju, koju nazivaju Srpska republika, valjda kao nagradu za ubijene i raseljene Bošnjake, Muslimane, mi majke i supruge tražićemo pravdu, pričati istinu. Pa valjda će se u svijetu roditi bolji i pravedniji ljudi, gdje se neće tražiti kakve razlike među ljudima. Ni vjerske ni bilo koje. Hvala svima koji su danas sa nama, koji saosjećaju, osuđuju zločin i genocid. Napominjem da nijedna religija nije razlog za ljudsku patnju. Danas je Srebrenica grad mrtvih. Učinimo da se vrati u život. Molim vas, nemojte nas žaliti već pomozite da se izgradi bolji i pravedniji svijet”, poručila je Hotić.
Hotić je pročitala i njenu kratku poemu koju je napisala dok je tragala za sinom, čekajući bilo kakvu vijest o njemu:
Sine moj, opet je ljeto, dani su topli i vreli
Kao onog tužnog ljeta kada si otišao
Sin moj ne dolazi a ja te čekam
Mada sam izgubila nadu da ćeš mi doći živ i zdrav.
Sine moj, i ovog ljeta moje misli lutaju po onim šumama
Koje si prošao u nadi da će to biti put do slobode
Sine moj, taj put je toliko dug i beskrajan pa te još uvijek nema
Sine moj, ja te čekam i gledam.
Ovdje nekakve šume i brda postoje
Gledam u njih kroz prozor mojemale sobe u kojoj danas boravim, ali one su prazne
Sine moj, sjećam se tvog lika, tvog stasa
sjećam se kako pališ cigaru i vidim kolutove dima tvoje cigare.
Sine moj, na ulici vidim mladića sličnog tebi,
Upadljivo ga gledam, da ga se nagledam
Na momenat mi se čini da si to ti.
Sine moj, a tebi ni traga nema, kao da nisi postojao,
Kao da te nije ni bilo, da li je moguće da je tvoj mladi život neko ugasio
A da ti ni traga nema, zar je to moguće?
Sine moj, tvoja sestra ima sina, a ima i unuka,
Znam i ti bi se tome radovao, ali ti ne možeš da ih vidiš.
Sine moj, bolesna sam puno, ali još uvijek sam živa,
A šta je sa tvojim životom još uvijek si mlad, zaista te nema.
A ko ti ne da, da mi dođeš?
Nije valjda da su te ubili?
Sine moj.
