Aleksa Bečić ima dosta čudnu logiku po kojoj misli kako može da ga mi biramo, a Milo da mu čuva fotelju. I nema ko ne vidi da Bečić više “napada” Andriju Mandića, nego Mila Đukanovića. Ovog drugog jedva da se i sjete, osim kada glasaju zajedno protiv Mandića.
Da, pitate se ima li zaista bar malo obraza u ovakvoj politici ili se svi moramo crveniti od njihovih crvenih kravata i ponekog viška bliskosti među omiljenim poslanicima? Upravo takva vrsta ponašanja je za posledicu imala da danas oni ništa drugo i ne rade, osim što brane Bečićevu fotelju.
Hvale sebe toliko nepristojno da čovjeku postane neprijatno to slušati, a najnovija vesela pjesma o Aleksinoj ulozi kao “ključnog faktora stabilnosti u Crnoj Gori” je samo jedna u nizu izjava bez pokrića. Kako je za stabilnost ove zemlje važnije 14 poslanika koji podržavaju Aleksu i Zdravka od 27 poslanika koji traže da se ispoštuju pravila demokratije?
Valjda je demokratija ono što obezbjeđuje stabilnost Crne Gore, a nestabilnost je kad manjina ili pojedinac ne poštuju volju većine.
Kako to objašnjavaju svojim prolaznim zapadnim diplomatama i, još više, kako im oni u to tako lako povjeruju, osim ako ovi Bečićevi ne pišu šta bi njihovi gosti voljeli čuti, a to je da postoji samo jedna politika, jedna stranka sa više imena i jedan vođa, bez obzira kako se zvao, Zdravko, Milo ili Aleksa, kojeg uvijek čeka spreman gliser za zaštitu u Cavtatu, kako je javnost obavijestio bivši američki ambasador Montgomeri.
Čitavo ovo svakodnevno trabunjanje, svodi se samo na jednu jedinu stvar – kako opravdati da njih 14 imaju više prava nego preostalih 27, i čime to, recimo, omiljeni poslanik Alekse Bečića zaslužuje bilo koje pravo više od drugih poslanika parlamentarne većine. Da li zato što kad Aleksa krene kući s posla, on mu nosi fotelju kako bi i tamo mogao da bude predsjednik? Sve se vidi, naš Aleksa, i “ako laže koza, ne laže rog”.
Kada pominjete Svetozara Marovića, bilo bi veoma odgovorno da pomenete i Duška Kneževića. Ne možemo nikada zaboraviti razgovor ove dvojice ljudi uoči izbora 30. avgusta kada su mnogim glasačima DPS-a objasnili način kako je funkcionisao režim Mila Đukanovića i time pomogli da se neki od njih oslobode Đukanovićevog uticaja. Uostalom, vi ste, a ne DF, od Svetozara Marovića preuzeli kompletan program koji je pisao za DPS i odrekli se principa partije koja vam je bila stil i način života.
Andriji Mandiću nije bila potrebna nikakva pomoć oko sumnjivog magistarskog rada, ni finansijska podrška za političko djelovanje, i ne duguje lično nikome ništa, a da li je Aleksi i Demokratama nešto trebalo od Duška Kneževića, neka oni odgovore.
I na kraju, upućujemo vam iskren poziv da ustanete iz fotelje, službenih automobila i aviona, odreknete se saradnje sa DPS-om i sa parlamentarnom većinom dogovorite izlazak iz ove krize, poštujući pravila demokratije.
Sto se mučite i pojašnjavate bilo što oko demokratije. Radikali i demokratija,kako toakvo što u svijetu nazivaju? Što ne tražite glasanje o povjerenju za Predsjednika Vlade,i onda pričajte , a ne puštate Raķićeve balone punjene zrakom iz debelog crijeva i na ličnoj osnovi vrijeđate ljude.