Selektor vaterpolo reprezentacije Crne Gore Vladimir Gojković nije nezadovoljan konačnim plasmanom na Olimpijskim igrama u Tokiju, jer je on pokazatelj i problema sa kojim se crnogorski klubovi i reprezentacija dugi niz godina nose.
To osmo mjesto samo po sebi nije uspjeh, naravno da se očekivalo više, naše ambicije su uvijek velike, ali one često nisu u korespodenciji sa stvarnim mogućnostima i ulaganjima, prije svega države, u vaterpolo, ali i sport u Crnoj Gori.
– Cjelokupni crnogorski sport je u ozbiljnom problemu, jer ne postoji strategija razvoja i prioriteta. Crna Gora ima talentovane sportiste, ali nema nacionalnog programa, nacionalne strategije razvoja sporta. Mi smo već trebali da imamo strategiju i plan rada za Olimpijske igre u Brizbejnu 2032. godine, tako to rade ozbiljne zemlje, a mi nemamo plan rada do 2024. godine i Olimpijskih igara u Parizu, a hoćemo medalju. Pariz je već sutra i ako nastavimo kao do sada pitanje je ko će uopšte izboriti plasman na tim Olimpijskim igrama, kazao je na početku razgovora za FenjerTV selektor crnogorske vaterpolo reprezentacije Vladimir Gojković.
Naš selektor ima u glavi plan šta bi trebalo uraditi kako ostvareni rezultati u prethodnom periodu ne bi bili labudova pjesma i kako bi kontinuitet uspjeha na najvećim takmičenjima bio nastavljen i nakon zastoja na Olimpijskim igrama u Tokiju.
– Radimo u veoma teškim uslovima sa veoma malom bazom, priče koje smo imali u prethodnom periodu o poboljšanju uslova za rad i proširivanju baze ostale su samo priče i ništa više, nismo se mrdnuli sa mjesta, a rivali hitaju naprijed i bojim se da ćemo izgubiti korak ako nastavimo kao do sada. Već sam razgovarao na temu strategije razvoja sporta sa ministarkom Vesnom Bratić, i ona je rekla da želi pomoći i da je zainteresovana da podrži strategiju razvoja vaterpola, ali i sporta, tako da bi bilo dobro da se napokon krene sa mrtve tačke i napravi stručna analiza do sada urađenog, ali i svega onog što treba da uradimo u budućnosti, kaže Gojković.
Nedostatak planskog rada nije jedini problem crnogorskog sporta, pogotovo, vaterpola, osim male baze iz koje se i u ovako teškim uslovima izvlači maksimum i proizvode vrhunski sportisti, treneri u Crnoj Gori nemaju ni adekvatne uslove za rad i što je najgore kako vrijeme odmiče ti uslovi su sve slabiji, umjesto bolji, jer su i postojeći objekti neadekvatno održavani i ruinirani su protokom vremena…
– Urušavanje krova bazena u Igalu u trenutku dok smo mi bili na Olimpijskim igrama u Tokiju bio je samo pečat na “dokument” o nebrizi institucija o crnogorskim sportistima. Od silnih fotografisanja nakon uspjeha i osvojenih medalja mi nemamo mnogo koristi i od tapšanja po ramenima. Krajnje je vrijeme da se nešto konkretno uradi. Bazen u Kotoru godinama nije u funkciji, kažu da su radovi pri kraju, sada ni Jadran nema zatvoreni bazen i u tako otežanim uslovima jako je teško stvarati nove generacije vaterpolista jer nismo toj djeci omogućili elementarne uslove za rad, a zbog odliva igrača i samo interesovanje djece za vaterpolo je sve manje, bez obzira što smo i proteklih godina ostvarivali zapažene rezultate.
Gojković vjeruje da se sa malo truda od strane svih, VSCG, klubova, gradova i države, odnosno sportskih institucija stvari mogu pokrenuti sa mrtve tačke.
– Stvaranje jednog vrhunskog sportiste je dug proces i zato je ulaganje u vaterpolo isplativo tek na duge staze u smislu valorizacije uloženog kroz ostvareni rezultat, a mi vjerujemo da možemo sve na brzinu. I dosadašnji rezultati su ostvareni na krilima ranijih generacija koje su igrale za reprezentaciju, ali da bi u budućnosti privukli veći broj djece moramo zadržavati reprezentativce u Crnoj Gori, jer su oni magnet za djecu, zbog njih najmlađi dolaze na treninge. Moramo vratiti i najbolje crnogorske stručnjake da rade ponovo u Crnoj Gori u suprotnom crno nam se piše. Naši mladi reprezentativci su već otišli u inostranstvo, a ostali bi kod nas za ne tako velika sredstva i ove godine u našim klubovima neće biti nijednog reprezentativca, a to nije dobro. Naši igrači odlaze u inostranstvo kao nedovršeni igrači i kad odu u Francusku ligu on kao stranac mora da igra na poziciji na kojoj mu kaže trener i kada nam se bek vrati iz kluba gdje je igrao centra mi imamo ozbiljan problem. Naša baza je 100-120 djece kada smo u najboljim danima, a sada je oko 80 i iz tako male baze mi moramo da proizvedemo 15 vrhunskih igrača, a to je nemoguće. Partizan svake godine upiše po 2000 polaznika plivačke i vaterpolo škole i mi treba da se nosimo sa njima i Mađarima, vjerujte svaki naš rezultat je čudo, pravi podvig, zaključio je Gojković.
Gojković smatra da treneri mogu mnogo da nauče igrače, ali da nisu u stanju da ih nauče baš sve, i da je jako važno za mlade igrače kad stasavaju uz iskusnije saigrače u klubovima i reprezentaciji i nauče nešto od Aleksandra Ivovića ili Draška Brguljana dok igraju zajedno u timu…