Bella forte come un fiore. Bella come il vento che t’ha fatto bell’amore.
Bella come un tondo, grande come il mondo.
Iznad su neki od stihova Lorenza Đovanotija, koji idealno opisiju koliko je lijepa plava dama koja je sinoć osvojila evropu.
Nije reprezentacija Italije prije početka turnira bila u užem krugu favorita, ali kako je turnir odmicao imala je sve veću podršku, da bi do kraja turnira, u finalu reklo bi se čitav svijet osim engleskog dijela ostrva stao na stranu neodoljivog italijanskog fudbala i kulta italijanske reprezentacije. To je ta strast kad krene Fratelli d’Italia kada svi poželimo da smo Italijani. To je brak Bonućija i Kijelinija. To su krvavi članci Federika Kijeze. Šmekersko Kijelinijevo izbezumljivanje Albe kod bacanja novčića. To je Tiragir. To je Manćinijev sako. To je zagrljaj Manćinija i Vialija. To je SPINA, SPINA. Pored svih ovih začina, Italija nas je ovaj put zavela igrom, napadačkom, bez katanaca. Od početka do kraja prvenstva. Che bella Italia.
Put do finala
Propustili su prošlo veliko takmičenje, a na ovo su došli kao neporaženi na 27 prethodnih utakmica, i samo su nastavili. Italija je otvorila prvenstvo 11. juna sa Turskom i pokazala skepticima da neće imati problema u grupi. Štaviše igra Italije te večeri je bila sjajna i dominatna, i posle 3-0 sa Turcima, nastavila se šetnja kroz grupu istim rezulatom protiv Švajcarske, da bi igru u grupi bez primljenog gola krunisali protiv Velsa, minimalnom pobjedom. I da, svi su dobili šansu, svi su igrali, pobrinuo se gospodin Manćini da svi igrači osjete prvenstvo na terenu što je sigurno još više očvrsnulo duh reprezentacije. Za posrnuli italijanski ligaški fudbal, ovo je velika stvar, posljednih godina Seria A se podiže i svake sezone postaje opet sve jača, igrači iz 10 različitih italijanskih klubova dobili su šansu na ovom turniru u grupnoj fazi, to je pola lige. Juve, Milan, Inter, Roma, Lazio, Atalanta, Napoli, Torino, Fiorentina i Sassuolo. Sassuolo je dao 3 igrača, Torino 2, Atalanta 2. Lokateli i Pesina su dali po dva gola, imali su ulogu, što od starta, što sa klupe, ali svakako su dali veliki doprinos. Najbolji pokazatelj koliko je ova reprezentacija u grupnoj fazi porasla kao tim, koji nije toliko zavisio od pojedinaca.
Nakon snažnog utiska u grupnoj fazi postalo je jasno da Italija može daleko. Posle teže od očekivanog prolaza osmine finala sa Austrijom, prvi veliki ispit bila je Belgija. Belgija na krilima Romelua Lukakua koji je Interu donio skudeto ove sezone i nastavio da melje sve pred sobom na evropskom prvenstvu. Uz Kevina De Brujnea, trenutno možda i najboljeg veznog igrača na svijetu i i dalje aktivnu generaciju koja ko zna kada će se opet ponoviti Belgiji, sa braćom Hazard, Karaskom, Mertensom i ostalima. Nije lako nadigrati i pobjediti takvu Belgiju. Italija je uspjela i jedno i drugo. U ofanzivnoj i otvorenoj igri, uz veći posjed, uz veći broj velikih šansi i dominaciju na sredini terena u jednoj od ljepših utakmica prvenstva Italija je nadigrala protivnika i nastavila dalje u polufinale.
U polufinalu euro klasik sa činilo se nikad gorom Španijom. Ali ekipa kojoj se nikada ne može oduzeti posjed. Tu su reklo bi se i nastali problemi za Italiju koja je navikla čitavo prvensto da više ima loptu, prevlast na sredini terena i da napada. Ovo je bio nešto drugačiji meč. Blijeda Španija je uz dosta kritika, pogotovo na teret Morati ipak stigla do polufinala. Posle ludnice i produžetaka sa Hrvatskom, pa još jednih produžetaka sa Švajcarskom, činilo se da Španija neće pružiti tako jak otpor Italiji u polufinalu. Ipak bilo je i više od toga. Igrala je Španija više, te večeri vjerovatno i bolje, Italija je posustala na sredini, ali meč se dugo držao u egalu. Sve dok maestralni i neumorni Federiko Kijeza, koji je vjerovatno i najavio igrama na ovom prvenstvu da će biti prvi igrač ove generacije, nije pronašao dalji ugao za 1-0. 10 minuta prije kraja meča kritikovani Morata,sa klupe, nakon duplog pasa, kojim je Kijelini začuđujuće ispao kao malo dijete donosi Španiji produžetke. Kao dva nokautirana boksera stigli su do penala. A tamo fortuna je tako često naklonjena Italijanima. Nije to naravno samo sreća, ima veze i sa 22 godišnjim čudom od golmana na golu Italije Điđom Donarumom i Italijanima koji uvijek imaju jako srce za penal rulet. Morata od junaka do tragičara vrlo brzo, a Žoržinjo je svojim karakterističnim poskokom prije šuta a onda pravom stranom odveo Italiju u finale.
It's coming home to Rome
Englezi su imali sve od početka. Igrali su kod kuće, samo jednom su putovali van zemlje. Imali su najbolju klupu, najboljeg špica, veliku podršku, pa i sudije kad je trebalo. Izgledalo je da je sve spremno da dođe kući. Grupu su prošli bez primljenog gola i većih problema, pa ni od Njemačke, nijesu imali sve do Danske u polufinalu. Do Danske koja je od najteže išla do najljepše priče u fudbalu ove godine, a možda je mogla biti još ljepša, da Sterling nije zaplivao kako samo on zna u produžetku, a naivni sudija uz bespomoćni VAR pokazao na bijelu tačku. Kejn je promašio, pa ispravio svoj promašaj i konačno odveo Englesku u dugo čekano finale.
Sve je bilo spremno, euforija kod engleskih navijača dosegla je maksimum. Engleska-Italija. Za trofej.
Wembley. Preko 67.000 gledalaca. Otpilike 60.000 engleskih i 7000 italijanskih navijača. Zgodno zar ne? Nije moglo početi bolje za engleze, 2. minut, Luk Šo, 1-0 za Englesku. Wembley je eksplodirao. Izgledalo je da je tu već. Ali previše dobro je počelo za Engleze i previše rano, sa više nego dovoljno vremena da se sve pokvari i da krene put Rima.
”Siam pronti alla morte
Siam pronti alla morte
L’Italia chiamò”
Spremni na smrt, Italija zove. Italija je odigrala bez predaje do samog kraja. Zapravo odigrala je u duhu čitavog prvenstva za njih, napadački i hrabro. Nekako je za očekivati bilo da se opet ode u produžetke, da bude napeto za navijače i duže ubudljivo za neutralne posmatrače, ako je takvih bilo. (Znamo Novače da nijesi htio da uvrijediš puni central court Wimbledona, iako su zaslužili). Suvišno je govoriti mnogo o igri u finalu, svi su dali sve od sebe, na kraju trebalo je penali da presude. I jesu. Ali uz pomoć briljantnog Gereta Sautgejta. Nešto što će ostati upamćeno kao vjerovatno najgora odluka nekog selektora u istorji evropskih prvenstava. 3 minuta prije kraja drugog produžetka, Sautgejt priprema dvije izmjene. Rašford i Sančo. Dva igrača koja je Sautgejt zarobio za klupu ili tribine čitavo prvensto. Dva majstora koja je selektor ubio u pojam tokom prvenstva. Prekid za prekidom, Englezi i dalje ne izvršavaju izmjene, izgleda čekaju posljednje sekunde sada kada su penali izvjesni, ne bi li promijenio neadekvatne izvođače. O koliko bi samo bilo slatko da je Italija postigla gol u tih 2 minuta nadokande produžetka kada su te dvije mangupske izmjene napravljene. Elem, možda je i slađi ispao rasplet na kraju. Rašford, pa Sančo, stativa pa Donaruma. Hladni, nekoncentrisani, van prvenstva, van utakmice, van svega, ključni izvođači Gordog Albiona. Ključni, peti penal za Englesku šutirao je 19 godišnji Bukajo Saka, još jedan začuđujući izbor. Peti penal obično izvodi onaj koji ima hrabrosti da prigrli slavu ili preuzme odgovornost poraza. Da li Hari nije imao kohonesa ili je Sautgejt imao još jednu blistavu ideju, sumnjao u Sterlinga ili Griliša, ali sve je palo ničim zasluženo na pleća premladog Sake. I niko mu ne može zamjeriti što nije pogodio. Donaruma brani još jednom. I u tom trenutku kao da niko ne shvata, ni sam Donaruma, ni mi kraj malih ekrana, pa ni režiser, da je gotovo. Kao da smo svi očekivali još jedan penal, ali ne, Italija je šampion.
Više nego zasluženo Italija je ostala neporažena na 34. meču za redom, plijenila je napadačkom igrom na čitavom prvenstvu i osvojila trofej. Kako je sinoć lijepo bilo biti Italijan. It’s coming to Rome.
Veni, Vidi, Mancini
Pomalo i zaboravljen na reprezentativnoj klupi prethodne tri godine Roberto Manćini vratio se u žižu javnosti na najbolji mogući način. Donio je Italiji trofej Evropskog prvenstva. Neporažen je na 34 utakmice, ostaje još samo jedna do rekorda. No to je manje bitno, od onoga šta je napravio od ove generacije, ovaj timski duh i ova neka nova Italija sa posjedom i napadačkom igrom nijesu krasile odavno italijanski reprezentativni fudbal. Ekipa po mjeri i bez odstupanja, dva snažna centralna beka, dva beka koja kao mašine djeluju više kao moderni full bekovi u 3-5-2, i čvrsta i kreativna sredina, koja drži ekipu kroz čitavu utakmicu. Žoržinjo i Verati su odradili nevjerovatan posao, uz Barelu koji je pokazao da je pravo osvježenje i ozbiljan igrač za budućnost, koji već sada maksimalno doprinosi. Insinje je majstor to nije ništa novo, Kijeza i Berardi koji su se smijenjivali po desnom krilu, uz napomenu da je Kijeza bio zbilja nevjerovatan, jedino je Imobile malo razočarao. Podbacio je u nokaut fazi prvenstva, nekad nemoćan, često sebičan, ali nije sve do njega, nije se ni Beloti sa klupe najbolje snalazio u ovoj igri Italije, mada čini se da je špic morao više da profitira iz ovakve ofanzivne igre i podrške veznih i krilinih igrača. Manćini je sve to sjajno pratio, pravovremene izmjene, uvijek na mjestu, uvijek ispravne i odmjerene. Nije pravio greške. A Lokateli, Pesina, Berardi, Bernardeski ako nijesu počinjali bili su prava izmjena kad je trebalo. Dao je šansu svim igračima u grupnoj fazi, što nije uradio nijedan selektor, napravio je timski, pozitivan duh u reprezentaciji i vodio ekipu do trofeja sa stilom, fudbalskim i modnim. Ono što je sigurno posle avanture sa reprezentacijom, kad god ona završila, čekaće ga mnoge ponude i povratak na najveću scenu klupskog fudbala. I jedva čekamo da ga vidimo tamo. Grazie Manco
