Ono drugi nije greška no tragična istorijska činjenica. Sramno prećutana. A bio je prvi u civilizovanoj Evropi. Skoro tri decenije prije Hitlera. Poslije crnogorskog, muk. Niko da se glasne. Mnoge bi tada, a i poslije, žestoko nažuljala istina. Počevši od evropskih projektanata brisanja najstarije države u regionu, i osnivanja nakaradne kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa nadalje.
Nikakvo čudo. Istina o tome nije odgovarala nikome. Ni izvršiocima, tj. srpskoj okupatorskoj sili, a bogami ni nastavljačima, uključujući i one međunarodne.
Kada su trupe srbijanske žandarmerije okupirale teritoriju izbrisane Crne Gore i počele da satiru sve što je moglo da pruži otpor, a kolateralno žene, đecu i starce, neki su zapušili uši, stavili poveze na oči, neki se pravili Englezi ili vanzemaljci. Liše Amerike. Što ne pobiše, pomoriše glađu. Opis počinjenih zvjerstava nije za mlađe od 80 godina. Te ih nećemo u ovoj prilici pominjati.
Crnogorci gube državu, autokefalnu crkvu, kralja suverena i što je najgore slobodu. Da ironija bude veća “bratski” kralj “pisaljkom” ukida crkvu u kojoj je i sam kršten. “Ostalo je ćutanje” što reče Hamlet. I ne samo muk, no i veliko pranje mozga koje će se nastaviti narednih sto godina. U zamjenu za istinu. Na koju se vremenom nataložio debeli prah zaborava. I brojni istorijski falsifikati. A i danas ideološki našljednici veljesrpskih čizmaša odmahuju rukom. U stilu – uh kad je to bilo, gledajmo bre u budućnost. Kakva bi nam bila, lako je zamisliti. Na osnovu dosadašnjih iskustava.
Zna se da zločin ne zastarijeva. I da potomci žrtava neće nikad zaboraviti. Tek račun gotovo uvijek može da dospije na naplatu ili bar moralno obeštećenje.
Pa da, kao ilustraciju, pomenemo slučaj koji se desio na tlu Afrike. Stariji i od Crnogorskog.
U periodu od 1884 – 1908. godine na tlu Njemačke jugozapadne Afrike (Namibija) ubijeno je 75 000 pobunjenika protiv kolonijalne vlasti. (Svaka sličnost sa događajima 1919 – e, u nas, i ondašnjim komitama je namjerna). Tek je u relativno bliskoj prošlosti počeo, u samoj Njemačkoj, pokret da se taj tragični čin proglasi genocidom. Što je na kraju i uspjelo. Sada se današnja emancipovana Njemačka sprema da ispravi istorijsku nepravdu svojih predaka. Uz ceremonijalno izvinjenje i materijalno obeštećenje potomaka.
Uzgred rečeno, nama se izvinila Francuska. Ali samo za praznu stolicu među ostalim evropskim narodima. O genocidu ni slova.
Što se današnjice tiče mogli bi na izvinjenje slobodno da čekamo dva do tri milenijuma. Bez rezultata. Ovi što nam sjede za vratom smislili su bolji način. Dnevno se staraju da nas pobrišu pa neće imati kome da se izvinjavaju.
Što će reći da je novi genocid uveliko odmakao. Vremena su se promijenila pa ne smiju da se late omiljenih četničkih sredstava kao što su kame, tupi noževi, mace i u najboljem slučaju puške. Ovog puta se operacija izvodi činovnički tj. ćiftinski, u skladu sa mentalitetom “apostolske” vlade. “Pisaljka” je već spremna kao što nekad bi i za crkvu. Rezultat je isti. Ili još gori. Nema nas a živi smo.
Ne bi bolje prošli ni pripadnici manjina. Njima ne mogu lažavinama osporiti nacionalnost. Ali ne mari. Našli bi “svetosavci” način da im skuvaju varićak koje se ne može progutati. Nešto im već daju na kašičicu kroz obećane zakone o državljanstvu.
Pa da zaokružimo priču o genocidu. Ova šuplja vlada prve zube polomi upravo zbog negacije zvjerskog genocida u Srebrenici. Kako su krenuli, ispadaće im jedan po jedan. Puče bruka do Brisela te se Evropejci probudiše iz dremeža, i oštro odreagovaše. No, svako čudo za tri dana. Ministar još nije smijenjen, a ne zna se kad će. Ka Đekna.
Ali briga njih. Prešednik Parlamenta na pitanje kada će LepoSSavić biti smjenjen odgovori da je to na kraju dnevnog reda šednika Parlamenta pod tačkom – Izbori i naimenovanja. Reče i osta živ. Spremaju li mu to medalju ili zasluženu smjenu.
Red bi bio da ova pestokupljavina što se naziva vladom prestane vrijeđati elementarnu inteligenciju naroda na ovim prostorima. Jeftinim parolama koje ne znače ništa, i verbalnim vratolomijama tj. đilkoškim fintama kad ih uhvate na (ne)djelu. A broja se takvim radnjama ne zna. Od izbora pa do danas ničim se drugim i ne bave no urušavanjem građanskog karaktera države i negiranjem svega Crnogorskog, počevši od identiteta. Zna se za čiji račun.
Od povratka nezavisnosti “bratska”, na čelu sa tata Vučićem, otvorila je aukciju za rasprodaju države Crne Gore. Nije ništa novo da su predviđeni izvođači glibave rabote 31. avgusta 2020 –e bili naredni ka zapete puške. Učincima su vjerovatno premašili i najsmjelija očekivanja. Ni kraćeg vladanja ni više šteta. Dijelom zbog nesposobnosti a još više iz zle namjere.
Njihove šnajderske vještine u prekrajanju zakona po sopstvenoj mjeri, tako da im ni evropske komisije ne mogu doskočiti, biće jednog dana predmet proučavanja, ili za rubriku – vjerovali ili ne. Sve pod parolom borbe protiv korupcije. Uzgred, kako se ono zove primanje ogromnih suma novca za uništavanje i predaju države u tuđinske ruke.
Da nevolja bude veća najnovijim povećanjem akciza i goriva krenula su lančana, nekontrolisana, poskupljenja na svim nivoima. Nalazimo se usred puzajuće inflacije sa dobrim izgledima da pređe u galop. Poslije pogubnog ekonomskog učinka pandemije samo je falio harač osiromašenom narodu
Toliko o zaslugama i sposobnosti vlade da vodi ovu nesretnu zemlju.
Preostalo je još usvajanje Zakona o državljanstvu čime bi tehničko činovnički genocid nad Crnogorcima najzad bio zaokružen. Grobne crkve su nam već prisvojili. Samo je pitanje vremena kada će nam i kosti predaka izbačati iz grobova. Svojih su se predaka ionako odrekli paktom sa Srpskom pravoslavnom crkvom, četnicima i ostalim klerofašistima
Ukratko ako uspiju u svom naumu brisanja Crnogorske nacije, kao istorijskog tvorca Crne Gore posao ubijanja države će biti završen. Odlučujuću zaslugu za umorstvo sa predumišljajem, najpodmuklijem članu ovog nakaznog trijumvirata, ne može niko oduzeti. Više im neće trebati ona sprdnja od parola Mir je naša nacija i Pobjede a ne podjele. Neće imati ko sa kim da se dijeli. A i mira će biti na pretek. Bolje rečeno grobne tišine.
Na veliku radost tate Vučića koji bi Crnu Goru dobio bez metka. Najzad bi veljesrbi mogli da liječe svoje viševjekovne ropske komplekse bez ometanja. Srećom nije sve tako crno.
Ali se postavlja pitanje – Što još treba da nam urade pa da kažemo basta. Ovaj nam problem niko drugi ne može riješiti.
U trendu je lov na krivce. Kad vam gori kuća prvo gasite požar. A za krivce ako ima osnova nek se pobrinu institucije
Temeljni ugovor i premijerova burleska
Kad sva ova mora prođe biće to prvorazredan materijal za urnebesnu komediju. Premijer doleće izvečeri u Beograd, sa značajnom pratnjom. Pošto se po slijetanju vjerovatno najavio Vučićevom trustu “svetaca” zvanom Sveti Sinod, ovi to protumačiše kao namjeru da se tajanstveni, po Crnu Goru, poguban dokument, potpiše. Da bi čin potpisivanja bio što pompezniji pozvaše televiziju da snima i prenosi uživo. Vjerovatno uz kađenje i pojanje. Ali rog. Premijer im ladno otpisa da je došao da priopći kako narod Crne Gore želi njegovog tatu Joanikija za Mitropolita. A potpis može da čeka do kraja oktobra i da se obavi na Cetinju. Zna Katunjanin dobro kakva ih dobrodošlica očekuje. Iz ličnog iskustva. Ostalo je pitanje da li to znaju i Beogradski mantijaši. Baš će biti veselo ako se usude. Trenutno od užasa, što im je žuđeni potpis izmakao, vjerovatno još nijesu prestali da bljuju. Prilično je vjerovatno, takođe, da ovdašnja vlada koja treba da usvoji i potpiše dokument neće taj “sretni” dan dočekati. Bar ne u ministarskim foteljama.
Mnogi sad tumače Rukoljubov čin ovako i onako, ali bi valjalo pročitati tekst lucidnog i duhovitog kolumniste jednog od najpoznatijih portala – pod nazivom – Dva kila rakije.
Početak buđenja građanskog otpora
Doskora spontane reakcije na negativna zbivanja nijesu bile svojstvene brojnim građanima Crne Gore, liše Cetinja. Ali dogorjelo je izgleda do nokata.
Pokazao je to skup na Cetinju 21. maja. Na radost većinske Crne Gore i užas vlastodržaca. Očevici zbore da je pozitivna energija skupa nadmašila onu uoči Referenduma. Time je počeo izlazak iz stanja nemoći i beznađa. I volja za otpor. Takva energija ne bi smjela ni da oslabi ni da se uzaludno rasipa, a još manje da se izmanipuliše. Što u ovako turbulentnim okolnostima nije isključeno.
Rekosmo da smo u ratu. A nećemo da se bijemo, to bi protivnici jedva dočekali. U svakom ratu pa i u onima bez oružja potrebni su operativni štabovi. Za početak radi zaustavljanja daljih šteta. Ima dovoljno patriotskih pokreta i aktivista kojima na raspolaganju stoje mnoga sredstva da se međusobno povežu, i organizuju mirne proteste diljem Crne.
Novo vrijeme traži nove ljude. Pametne, odlučne, čistih biografija i sa petljom. Pokazalo se da ih ima. I više no što se mislilo.
Ako su klerofašisti, tj četnici, perfidnom ali vještom zloupotrebom demokratije bačili državu na koljena, morala bi antifašistička većina da odgovori bar organizovanom upotrebom nesporno demokratskih načina da je ponovo digne na noge.
Sazreli su uslovi da ovu izdajničku vladu oduva žestok patriotski vjetar.
Ohrabruje činjenica da su počele i spontane reakcije građana na očigledne bezobraštine vlastodržaca, kao što se desilo u Risnu.
Ako se neko pita zašto se ministreša od zdravlja onako uzrujala zbog neuspjele smjene direktora bolnice, postoji odgovor. Mala smo mi zemlja pa se sve sazna. Dotična persona je već dovoljno štete nanijela zdravstvenom sistemu, i poštenijim i stručnijim kolegama, da bismo je štedjeli. Naime možda nema veze a možda ima. Slučajno gospođa ima dva brata ljekara. Jedan je specijalista neurohirurg a drugi ortoped. Opet slučajno profile koji se savršeno uklapaju u kadrovske potrebe bolnice. Zaključak neka svako sam izvede.
