Od prve vakcine 225 godina

Traganje za načinima imunizacije počelo je prije hiljadama godina unazad kada se je u drevnim civilizacijama utvrđeno da su neke bolesti zarazne i da se prenose kontaktom između zdravih i zaraženih osoba.

Mnoge od ovih pojava bile su neizlječive i bilo je veoma teško utvrditi kako je moguće preventivno zaštititi organizam da izlaganje zaraznoj bolesti ne bude fatalno.

Kao i u gotovo bilo kojoj oblasti kada je riječ o pronalascima i otkrićima, njihov nastanak pojavio se u staroj Kini prije nastanka većine evropskih civilizacija. Još u drugom vijeku prije nove ere opisan je metod inokulacije.

Inokulacija je medicinski termin za unošenje zaraznog materijala, seruma ili drugih tijela u zdrav organizam u cilju izazivanja blagog oblika bolesti, koji stiče otpornost, odnsno imunitet na tu bolest. Nekoliko izveštaja iz 16. i 17. vijeka opisuje vakcinaciju protiv malih boginja u kineskoj civilizaciji kroz metod mljevenja krasta boginja i ispuhivanje materije u nosnu šupljinu, uz navode da je ovaj metod pomogao da kineski car K’ang Hsi sačuva zdravlje. Inokulacija se takođe mogla praktikovati grebanjem materije iz boginja u predjelu kože.

Prva značajnija otkrića van Kine javila su se u 10. vijeku kada je utvrđena razlika između ospica i boginja. Persijski ljekar Abu Bakr Muhammad Zakariiia Razi, poznat kao Rhazes u zapadnom svijetu, prvi je 910. godine objavio pismeni izvještaj pod naslovom „O malim boginjama i ospicama“ (Al-Judari va al-Hasbah) koji ove dvije bolesti opisuje kao međusobno različite i jedinstvene.

Svi ovi pokušaji bili su izazaov da se pronađe efikasan metod, u čemu se prvi put uspjelo na današnji dan prije 225 godina kada je engleski seoski ljekar iz Berklija Edvard Džener pronašao način vakcinacije protiv velikih boginja. Od velikih boginja umrla je trećina zaraženih, a preživjeli bi se do kraja života nosili s teškim posljedicama među kojima je bilo i sljepilo.

U Dženerovo vreme radila se inokulacija boginjama, koja je imala dvije ogromne mane, odnosno bila je opasna, a i sve dok infekcija od inokulacije ne bi prošla pacijent je bio zaražen boginjama.

U to vrijeme je postojala lokalna tradicija među onima koji su muzli krave da onaj ko se zarazi takozvanim „kravljim boginjama“ ne dobija velike boginje. Kravlje boginje su povezane sa boginjama i Džener je shvatio da, ukoliko je lokalna tradicija tačna, to bi predstavljalo određenu prednost u odnosu na korišćenje boginja u inokulaciji.

On je 14. maja 1796. testirao inokulaciju kravljim boginjama na osmogodišnjem dječaku Džejmsu Fipsu na isti način na koji se radila inokulacija boginjama. Dječak se nakon šest mjeseci uspješno oporavio. Kada je Džener kasnije primjenio inokulaciju boginjama, dječak je već bio imun.

Džener je ovaj metod nazvao vakcinacija (vaccination) jer je originalni materijal bio od krave (lat. vacca).

U ovom procesu uvidio je dugosežne implikacije vakcinacije i znao je da će doći dan kada boginje neće predstavljati opasnost, a njegov san se i ostvario globalnim istrijebljenjem ove bolesti krajem 70-tih godina 20. vijeka.

Za ovaj pionirski rad na polju vakcinacije Džener se smatra ocem imunizacije.