Zastave, lijepe, crvene, kao majska ruža kad procvjeta postale su trn u oku, jer im vrijeme i mjesto nije, kažu oni što im smetaju i kao drača bode pravo u oko… Državnim zastavama nije mjesto na pravoslavnim crkvama i manastirima u Crnoj Gori, one tako postavljene su provokacija, čist inat i bezobrazluk kažu upućeni i skoro da bi im povjerovao da nisam poslovično nepovjerljiv prema medijima i novinarima koji su proteklih godina “milion” puta obmanuli javnost i prećutali istinu, ili napisali samo onu polovinu koja njima odgovara…
U redu, državnim zastavama nije mjesto na religijskim objektima, na crkvama, manastirima, kapelama, ogradama manastira ili crkva i to bih mogao da prihvatim kao nešto razumljivo, argument kojem nema prigovora, ali kad bi smo imali principijelnost.
Međutim principijelnost u crnogorskim medijima i na crnogorskim ulicama je kratkog daha, bolje rečeno kratkog pamćenja, možda 24 ili maksimalno 72 časa unazad, ponekad i dalje u prošlost, ali samo ako taj dio istorije odgovara štivu i ide u prilog, ukoliko nije pogodan nikako se ne smije prisjetiti događaja koji ne odgovaraju “autoru” naručenog teksta, statusa, komentara, kolumne brojnih kolumnista, a živimo u zaista burnim vremenima u kojima se događaju smjenjuju kao na traci, jedan za drugim, i svaki konkuriše za naziv istorijski, od brojnih ratova, izdaja i izdajnika, raznih patriotskih skupova, preko referenduma do religioznih okupljanja…
I tokom svih tih istorijskih dešavanja na skupovima su se pojavljivale zastave, one su bile redovni kolorit, ali su najčešće to bile zastave kojima tu nije ni vrijeme ni mjesto…
Tokom dešavanja naorda umjesto onih lijepih trobojki sa petokrakom koje su bile zvanične državne i republičke zastave pojavile su se prvo nekakve sa ukradenim simbolima od Vizanta (ocilima), orlušinama, crne sa mrtvačkim glavama, sa šahovnicama “bijelim ili crvenim” koje su trebale dokazati pripadnost i političku “snagu” barjaktara.
Na takvim skupovima uvijek su zvanične državne zastave bile trn u oku i smetnja demokratiji, dokaz apsolutizma i pripadnosti režimu, umjesto obrnuto da su ove druge dokaz odmetništva i izdajstva, primjer licemjerstva, jer se ispod plašta borbe za demokratiju, krije izdaja, nacionalizam i fašizam u konačnosti.
U redu, državnim zastavama nije mjesto na vjerskim objektima, ogradama, ali šta će onda državna zastava na ogradi crkve u Andrijevici, pa još druge države – naravno Srbije. Pojedini mediji i novinari koji su se ostrvili na postavljanje crnogorskih zastava na ograde Cetinjskog manastira nisu ni trepnuli zbog brojnih zastava Srbije po Crnoj Gori na mjestima gdje im ni vrijeme, ni mjesto nije.
Isti ti mediji nisu se iščuđavali šta će zastave susjedne države na religijoznim protestima tokom litija u Crnoj Gori, kojima su pripadnici jedne nedvosmisleno strane i uvezene crkve u Crnoj Gori “branili” svetinje, tako što su isticali zastave iz komšiluka kao da je sve u ovoj zemlji već odavno vlasništvo tuđina samo nam sada to trebaju objasniti jednom zauvijek.
I nošene su tako zastave, strane, bez ikakve saglasnosti od Pljevalja do Ulcinja, od Bijelog Polja do Igala i nikom od nezavisnih novinara i medija nije bilo nenormalno što državna zastava iz komšiluka radi na “mirnim” religijskim skupovima (litije) u Crnoj Gori, koji čak nisu ni političko okupljanje, nego litije za odbranu svetinja. Sad što to nisu njihove svetinje, već žele da ih otuđe i prekreče istoriju, nema veze…
A medijska principijelnost? Pa koga briga! Raspisali su se mediji o raznim istorijskim činjenicama vezanim za trobojke, ali nikako da ubodu istinu – da trobojke na ovim prostorima nisu nikakav dokaz srpstva, već su stigle na Balkan na krilima panslavenizma, pa je i sama Slovenija izabrala boje zastave Rusije, dok je Miloš Obrenović sa turbanom na glavi za Srbiju odabrao crveno-bijelo-plavu zastavu, kao što je današnja zastava Hrvatske, a nešto kasnije sultan odredio da na “srpskim trobojkama” mora biti polumjesec i zvijezda.
Ipak, tu crveno-bijelo-plavu zastavu Srbije nikad ne vidimo nigdje na skupovima, iako je “ustavotvorna” i postala zvanična zastava 15.februara 1835. godine na Sretenje, koje je danas državni praznik susjedne države. Valjda ih stid što ustavotvorna zastava neodoljivo, sa veće razdaljine, podsjeća na “šahovnicu”, pa neka je i prva srpska trobojka.
Ali nema veze pišu nezavisni novinari i mediji, da nikada i nigdje na vjerskim ogradama i objektima nisu stavljane državne zastave, nije bitno ni što je ta ista zastava postavljana i na još jednom religijskom objektu jedne druge susjedne države. Ta može, ona ima ekskluzivno pravo da se pojavi suvda i uvijek.
I zaista šta će zastava strane države na religijskim objektima u Crnoj Gori ili Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, šta ona treba da predstavlja, negaciju ili okupaciju? I zašto ona nije problem, a crnogorska jeste?
Vjerujem i sam da zastavama nije mjesto na religijskim objektima nigdje u svijetu, ali sam siguran da državnim zastavama nije mjesto, pogotovo strane države, na religijskim skupovima (litije), a ipak smo ih se nagledali.
I nije nezavisnim novinarima i medijima problem što je Temeljni ugovor napisan u inostranstvu, što su ga pisali negatori svega crnogorskog, od autora kovanice da su Crnogorci komunistički nakot koji je ispao iz jajca. Nije problem ni što cio proces nije bio transparenta, nije bilo javne rasprave, niko nije znao tačno šta u njemu piše, već je prekriven velom tajni. Nije bilo razgovora i dogovora, pogotovo ne koncenzusa, a potpisan je na krajnje podmukao način.
Potpisivanje Temeljnog ugovora je više ličilo na pljačku državnog trezora, sletio je helihopter sa kriminalcima, koje su dočekali ucjenjeni čuvari državnog blaga, izvršena je ekspresna pljačka, i helihopter je sa lopovima nacionalne kulture, istorije i tradicije uzletio i odletio, kao u nekom loše režiranom američkom akcionom filmu
Autor: Stanko Radulović
Izvor: sad ili nekad http://stankoradulovickika.blogspot.com
