Obrazovanje i kultura jesu Ahilova peta svakog društva, samo što su ona mnogo razvijenija od našeg, daleko svjesnija te činjenice.
Beranska gimnazija nosila je oreol crnogorske Sorbone. Na taj status nije uticala zgrada, iako je njena arhitektura fantastična, na to su uticali ljudi. Ako mene pitate, u najvećoj mjeri jedan čovjek.
Dame i gospodo, gospodin sa fotografije zove se Sreten Lutovac, za učenike ove škole – Sreto. Ovo “gospodin'” nije kurtoazno oslovljavanje, nego ortodoksna činjenica; nije primitivno tumačenje, nego konglomerat svih sposobnosti koje jedan borac može da ima. A Sreto jeste borac. Borio se i za mene, kada sam bio nezreli pubertetlija, borio se i za sve ostale nezrele pubertetlije, naivne pubertetlije ženskog roda, za svakog Bana iz Balaševićeve pjesme… Usmjeravao je naš život u smjeru u kojem je mislio da treba. U tome je i uspijevao, a njegova vizija jeste bila ispravna.
Kada bi nastao problem, a bilo ih je, ne bismo stigli da ih rješavamo mi, to bi ekspresno uradio on. I tačno je da ne postoji učenik kojem nije znao ime, ali nije postojao ni problem koji nije stigao do njega i od njega izašao kao riješen. Sreto jeste autoritet, ali ne isforsirani; bio je lider obrazovne ustanove, ali nikad lider među učenicima; nosio je odijelo, ali je razumio sve naše farmerke i starke; bio je roditelj kada je trebalo; kada je situacija zahtijevala, bio je fantastičan drug; a bogami, kada je potrebno, ozbiljan protivnik svim našim pubertetskim glupostima. Jedino što nikada nije zavisilo od situacije jeste da je zaista uvijek iskren prijatelj i podrška.
Bio je dobar svima – kolektivu, dobrim đacima, čak i svim lošim đacima, samo Vesni Bratić ne valja. Jeste, Vesna Bratić je gospođa koja je, za razliku od ovog društva, u velikoj mjeri buntovno, principijelno i dostojanstveno zakržljalog, jako svjesna one pete sa početka moje pisanije i ne propušta priliku da je rani. Ne ranjava je samo, sada joj reže arterije, kolje je, vezuje na električnu stolicu, koristi giljotinu, pušta je da iskrvari… Uništava svaki atom nje. Sve to radi sa pakosnim osmjehom na licu. I ne smije se samo Ahilovoj peti, ceri se u facu svima nama, kukavicama koje ćute na sve fekalije kojima zasipaju naše dostojanstvo. Najmanji je problem što joj opraštamo padeže, suštinski problem je u tome što joj opraštamo (ne samo njoj) svjesnost naše nesvjesnosti. Ćutimo, gutamo đubre koje nam serviraju kao egzistencijalno rješenje. Ponosno smo prihvatili da nam se lanac ishrane svede na dualitet (metaforično) njihove fekalije – mi. Marko Miljanov se više ne prevrće u grobu – ubili smo ga primjerima kukavičluka i nedostojanstva.
I nije ona kriva, krivi smo mi što smo ih pustili. Kao što reče Balašević, na taj fazon smo majmune i prizvali. Smrada sa farme smo pustili u parlament (ne baš u parlament, ima još državnih institucija), onda se čudimo kad nešto izvali. Rekao je i da otkad je svijeta, vijeka i nas, najveće protuve prigrabe vlast. Na sve to, ćutimo postiđeno i kličemo nebulozma.
I ne živimo mi u iluziji i posljedicama svojih grešaka, živimo u istrajnosti da radimo u korist svoje štete, dozvolivši Vesni (a bogami i ‘im’) da rade u korist naše štete. Ako je to morbidna realnost, budimo elementarno moralni, pa se zahvalimo onima koji su jedino radili u korist naše koristi – Sreto, hvala Vam!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi autora i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala FenjerTV.
