Zaposleni u službama socijalne zaštite trebalo da budu edukovani za pružanje zaštite i podršku ženama sa iskustvom nasilja, kako bi ovom pitanju pristupili sa razumijevanjem i pružili im adekvatnu pomoć, ocijenjeno je na okruglom stolu Centra za ženska prava (CŽL).
Izvršna direktorica CŽL Maja Raičević je predstavljajući istraživanje Centra za ženska prava o postojećim servisima za rehabilitaciju i reintegraciju žena sa iskustvom nasilja u Crnoj Gori, kazala da je potrebno osigurati dostupnost servisa podrške i specijalizaciju zaposlenih u institucijama koje pružaju zaštitu i podršku ženama žrtvama nasilja i osigurati postupanje po Protokolu o tretmanu, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama.
„Država bi trebalo da izdvoji posebna i adekvatna finansijska sredstva za finansiranje sprovođenja mjera za borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Potrebno je uspostaviti održivi model finansiranja dovoljnog broja specijalizovanih usluga za žrtve svih vrsta nasilja nad ženama i nasilja u porodici na nacionalnom i lokalnom nivou, uključujući i program socijalnog stanovanja za one koje nemaju smjestaj“, rekla je Raičević na okruglom stolu “Usluge rehabilitacije i reintegracije žena sa iskustvom nasilja u okviru sistema socijalne zaštite u Crnoj Gori”.
Prema njenim riječima, potrebno je izmijeniti Zakon o socijalnoj zaštiti i njegove podzakonske akte tako da licenciranje socijalnih radnika i usluga uključuje obaveznu specijalističku obuku o nasilju nad ženama i o principima rada sa žrtvama rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici.
„Takođe, potrebno je izmjeniti i dopuniti zakone koji se odnose na licenciranje specijalizovanih usluga, gdje će se uslovi licenciranja prilagoditi specifičnim potrebama osoba koje su preživjele nasilje nad ženama i nasilje u porodici, uključujući i djecu koja svjedoče nasilju“, navela je Raičević.
Dodala je da je važno prepoznati žene sa iskustvom rodno zasnovanog nasilja i njihovu djecu kao posebnu ranjivu kategoriju u sistemu socijalne i dječje zaštite i pružiti im odgovarajuću finansijsku podršku, usluge rehabilitacije i integracije.
„Potrebna je i izgradnja kapaciteta za obezbjeđivanje usluga podrške žrtvama / svjedocima, kao i veća promocija ovih usluga. Potrebne su specifične mjere za osnaživanje i podršku žrtvama rodno zasnovanog nasilja u sistemu zapošljavanja, u cilju njihove ekonomske samostalnosti “, navela je Raičević.
Koordinatorka Direktorata za socijalno staranje i dječju zaštitu u Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, Marija Stajović, kazala je da mnogi u Crnoj Gori još uvijek smatraju da je porodično nasilje privatan problem, da ne treba reagovati, već da nasilje treba da ostane u okviru porodice.
„Međutim, ni crnogorski mentalitet ni tradicija ne smiju biti izgovor da se ne borimo protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama i država treba mnogo više da radi kako bi se nasilje iskorijenilo“, istakla je Stajović.
Ukazala je da, kada je Crna Gora 2013. godine ratifikovala Istanbulsku konvenciju o sprječavanju i borbi nasilja nad ženama i nasilja u porodici, država je preuzela obavezu da otvara krizne centre, skloništa za žrtve nasilja, da obučava sudije, sutkinje, tužitelje i tužiteljke, policiju, centre za socijalni rad, da mijenja zakone i usklađuje ih sa Konvencijom.
„Praksa pokazuje nešto drugačiju sliku“, ocijenila je Stajović.
Smatra da je u narednom periodu potrebno napraviti plan da sve licencirane nevladine organizacije imaju stabilno finansiranje za specijalizovane usluge koje pružaju.
Koordinatorka servisa za podršku u CŽL, Ana Jaredić, kazala je predstavljajući rezultate istraživanja “Zadovoljstvo žena sa iskustvom rodno zasnovanog nasilja uslugama centra za socijalni rad i specijalizovanih nevladinih organizacija“, da je ono sprovedeno kroz dvije online ankete od juna do decembra 2020. godine.
Pojasnila je da su u istraživanju, pored Centra za ženska prava, učestvovale još tri organizacije: SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić, SOS telefon Podgorica i Udruženje mladih s hendikepom, navodeći da su njime u obuhvaćene korisnice koje su se ovim organizacijama za pomoć obratile u poslednjih 12 mjeseci, a koje su zatražile i podršku Centra za socijalni rad.
„Istraživanje je pokazalo da je prosječno trajanje nasilja kod ovog uzorka 6,6 godina, najkraće trajanje je godinu dana, a najduže 30 godina. U 26,82 odsto slučajeva nasilje se u poslednjih 12 mjeseci desilo više puta, u 6,82 odsto jednom, dok 31,82 odsto ispitanica izjavljuje da se nasilje nije desilo u poslednjih 12 mjeseci. 4,55 odsto je označilo odgovor “nešto drugo”“, rekla je Jaredić.
Istraživanje je, kako je kazala, pokazalo da je u 56,62 odsto slučajeva poslednje nasilje prijavljeno policiji.
„Zaštitne mjere prije pokretanja postupka, određene su u 28,57 odsto slučajeva. Najčešće propisivane zaštitne mjere su : Zabrana uznemiravanja i uhođenja – u 70 odsto slučajeva, zabrana približavanja – u 70 odsto slučajeva, dok je policijska mjera udaljenja iz stana je izrečena u samo tri slučaja“, navela je Jaredić.
Istraživanje je pokazalo visok nivo zadovoljstva korisnica kvalitetom specijalizovanih usluga koje pružaju nevladine organizacije, naročito uslugama besplatne pravne pomoći i psihološkog savjetovanja.
Govoreći o preporukama do kojih su došli na osnovu istraživanja, Jaredić je istakla da bi centri za socijalni rad trebalo da obezbijede dovoljan broj specijalizovanih socijalnih radnika koji bi pristupili ovom pitanju sa razumijevanjem rodne prirode nasilja nad ženama.
„Centri za socijalni rad bi trebalo da informišu žrtvu o njenim pravima i pravima njene djece, kao i o raspoloživim uslugama, a Plan usluga za žrtvu i njenu djecu uvijek da sačinjavaju u saradnji sa njom i predstavnicima drugih relevantnih službi. Posebno treba da obrate pažnju na djecu svjedoke nasilja, kao i da vode računa o njihovim pravima i potrebama shodno međunarodnim standardima“, rekla je Jaredić.
Izvršna direktorica Udruženje mladih s hendikepom (UMHCG) Marina Vujačić, ukazala je na dva segmenta problema kad su u pitanju službe socijalne zaštite.
„Jedan segment je u formalnom obrazovanju, koje ne nudi dovoljno specifičnog znanja o nasilju kao o fenomenu i postupanju sa žrtvama nasilja. Kada se izađe iz tog formalnog sistema obrazovanja, mnogi misle da su dovoljno učili i da je samo praksa ta koja treba da ih dočeka. Zapravo su nespremni i dalje treba da se usavršavaju“, rekla je Vujačić.
Prema njenim riječima, drugi segment problema je u vezi sa uslovima koji se traže organizacijama koje se bave uslugama socijalne i dječije zaštite, uključujući i usluge koje se pružaju žrtvama nasilja.
„To je da licenca i onako rigorozni uslovi ne podrazumijevaju specifična zvanja iz oblasti nasilja ako će neko da se bavi tom vrstom usluge. To otvara ogromni prostor da se pružaju pogrešne usluge i na pogrešan način od strane mnogobrojnih koji o tom fenomenu ne znaju dovoljno i koji ne poznaju specifičnosti načina pružanja usluge žrtvama“, navela je Vujačić.
O iskustvima iz regiona govorile su predstavnice organizacije Udružene žene Banja Luke i Nacionalne mreže protiv nasilja nad ženama i nasilja nad djecom Aleksandra Petrić i Maja Balša koje su predstavile modele podrške na kojima se radi u njihovima zemljama, sa posebnim osvrtom na program socijalnog stanovanja za žrtve nasilja.
Okrugli sto je organizovan u okviru regionalnog projekta Institucionalizacija kvalitetnih usluga rehabilitacije i integracije za žrtve nasilja (Institutionalizing quality rehabilitation and integration services for violence survivors ), koji je finansirala Austrijska razvojna agencija. Projekat se realizuje u saradnji sa pet organizacija iz regiona, a za cilj ima poboljšanje uslova za kvalitetnu rehabilitaciju i reintegraciju žena sa iskustvom nasilja.
