Što bi Majda Mehmedović, s početka reprezentativne karijere (17 godina), kazala Majdi u zrelim igračkim godinama (31), na oproštaju od najmilijeg dresa sa brojem 77?
– Ponosna sam na tebe!
Sa reprezentativne scene sišla je sinoć u Nikšiću. Kao pobjednik, kako joj je i priličilo tokom duge, uspješne karijere u nacionalnom dresu.
Dosta je – kazala je Majda, umorili su se i tijelo i glava. Problemi sa povredama… Još malo i završiće kompletnu igračku rukometnu priču.
A sve će joj nedostajati.
– Ovo je jedna od najtežih odluka. U iskusnim, igračkim godinama odlučila sam da završim reprezentativnu karijeru jer glavi i tijelu je potreban odmor. I, naravo, u godinama sam kada svaka žena dobija interesovanje za neke druge stvari koje su bitne. Dugo sam o svemu razmišljala i odluku preko noći nijesam donijela. Znači, ništa nije bilo ishitreno ili zbog loše atmosfere ili dešavanja. Ako pogledam kompletnu reprezentativnu karijeru imam sa čime da se ponosim. Uvijek je bila čast i privilegija nastupati za nacionalni tim i predstavljati državu na najbolji način. Što smatram i da jesam, mislim da sam sa ,,lavicama“ plesala po terenu.
U decembru je SP u Španiji – da li je blizina događaja mogla da prolongira odluku?
– Nakon 12,13, 14 godina konstantnog igranja na visokom nivou, negdje je normalno da se svako umori. Prosto, sportisti su pod konstantnim pritiskom, moranjem i borbom sa sobom i za cilj.
Lično, nikad nijesam izašla i pričala ovo je loše, ovako treba, onako treba, jer naš tim je od 2010. i ranije familija. U njemu sam porasla i sazrela, imala lijepih i manje lijepih trenutaka kao u svakoj porodici. A Svjetsko prvenstvo je bilo najveća prekretnica u glavi. Navikla sam sebe i druge na igru sa osmijehom, a trenutno imam nedostatak motivacije. Da li je to zbog prezasićenosti, ne znam, ali želim da sam iskrena prema sebi, kao što sam sa svima. Dala sam maksimum i u Budućnosti, naravno, i u timu za koji igram. Neko sam ko je zaluđen rukometom i ko igra ne reda radi i zbog nečega, već isključivo iz ljubavi.
Majda više ne može. Kazala je da je non -stop u visokom ritmu.
– Zato su samo krive godine – non-stop na visokom nivou. Kada sjednem sa sobom i razmišljam o karijeri pitam sebe da li sam bila svjesna da sam na OI. Odgovorila sam sebi – ne. Zato jer sam se nakon OI, kao i sve ostale, okrenula novim obavezama. Onako kako obično i jeste. Zbog svega, nameta obaveza, konstantne tenzije, sve je manje uživanja. Bukvalno se svelo na posao, a za mene je rukomet ljubav.
Osvojila je sve, nedostaje joj medalja sa Svjetskog prvenstva. Ostvarila se i na klupskom nivou. Pamti sve.
– Uh, bilo je baš puno utakmica. Ali drugačija, posebna i najsvježija je pobjeda protiv Norveške u kvalifikacijama za Tokio. Zato jer smo bile najslabije i najmanje se očekivalo. Ne sjećam se konačnog rezultata, samo posljednje slike radovanja i zagrljaja.
Sa uspjehom nekad, prije ili poslije, bilo je bolnih poraza.
– Uvijek će to biti finale Olimpijskih igara 2012. Osjećala sam se kao da nam je oteto nešto što nam je pripadalo. Mada, kada smo došle kući medalja je sijala kao zlato.
Da li je skoro decenija i po prošla brzo?
– Karijera brzo prođe baš zato jer smo non-stop u priči.
Sport je Majdi donio sve. Jake emocije, ojačao je…
– Sport je surov. Prošla sam veliku školu a ostala sebi dosljedna. Od početka karijere imam to neko ,,ludilo“. Nijesam se mijenjala, a da sam ojačala – svakako jesam. Sviđa mi se što je sport napravio od mene. Prolazila sam kroz uspone, padove, povrede, ali ne bih ništa promijenila.
Majda je kroz reprezentaciju igrala sa vrhunskim rukometašicama. Sa nekima se na pogled razumijevala.
– Upravo je ta generacija iz 2012. i godinu ranije od SP u Brazilu napravila tim. Bila je čast igrati sa djevojkama, a bilo je drugačije vrijeme. Kad se sjetim, koliko smo samo učile od iskusnijih, a pogledima smo govorile hiljadu riječi. Znači, sa puno igračica sam mogla da se dogovorim, sa nekima nijesam mogla uopšte da imam dogovor, što je prirodno
i normalno, ali smo se trudili da nam srce kuca kao jedno. Najviše bih voljela da naša reprezentacija opet napravi to i mislim da sadašnja generacija ne treba da živi pod sjenkom starih ,,lavica“ koje ne igraju ili koje su pred zalaskom karijere.
Majda ima nasljednice u reprezentaciji.
– Imamo dvije kvalitetne igračice koje mogu i te kako da doprinesu timu. Pored mene su mogle da uče, a sada će dobiti pravu šansu i da je iskoriste. Pokušala sam najviše što sam mogla ili koliko sam mogla da prenesem znanja. Prihvatile su, a znam da cijene i poštuju.
Jesi li apsolutno kroz reprezentativnu karijeru bila iskrena prema sebi?
– Jesam, uvijek. I kad bi bila nepravda i loše se osjećala, a ponekad je meni dolazilo da kažem ne mogu, zatvorila bih oči i vidjela da imam još puno toga da dam.
Pitanje za milion – da li si mogla da zamisliš da ćeš sa nacionalnim timom doći do onakvih visina?
– Nikad. Negdje kao dijete imala sam san da igram za reprezentaciju, a nijesam vjerovala da se onakvi snovi ostvaruju. Sva ta prvenstva, pa Olimpijske igre kao da je bilo nedostižno. Ali korak po korak, kroz Budućnost smo rasle i gradile se, a onda sa Bojanom Popović i Majom Savić, vidjele da je sve moguće.
Da li imaš najmanju dilemu?
– Ne. Uvijek sam mislila o ekipi, ne bih mogla na cjedilu da je ostavim, ali vidim da djevojke rastu, napreduju, njihovo vrijeme tek dolazi i mogu i moraju same da naprave dobre rezultate. Za to treba vrijeme, kao što je nama bilo potrebno.
Sa kim si najviše voljela da slaviš golove?
– Sa osobom koja me najmanje razumije – Radmilom Petrović, mojom velikom prijateljicom
Žališ li za nečim?
– Žao mi je što nijesam bila na SP u Njemačkoj zbog povrede i što nijesam osvojila medalju na SP. Jedino to.
Koliko još planiraš da igraš?
– Iskreno, ne još mnogo, mada u životu ništa ne može da se planira. Malo sam sita od svega, najiskrenije mogla bih i sjutra da prestanem da se bavim sportom. A da mi je potreban period kako bih malo prikupila snage i motivacije, pa da
opet nastavim, potreban mi je, ali vezana sam ugovorom u klubu. Definitvno, kada bih imala opciju to bih izabrala – bar šest mjeseci, godinu da danem dušom.
Poruka za mlađe?
– Ostanite svoji, budite svjesni sebe. Nemojte sebe da lažete.
Jesi li skakala do plafona od sreće kada si dobila prvi poziv za nacionalni ,,A“ tim?
– Nije bilo prije sto godina, ali je bilo davno. Kada sam pročitala ime na širem spisku, posebno na užem – plakala sam. Nijesam mogla da vjerujem da je djevojčica iz Zaljeva na spisku reprezentacije pored svih imena. I jesam mnogo plakala, a laka na suze nijesam.
Izvor: Pobjeda
