Na pitanje da li je primio vakcinu protiv Covid-19, Lamar Džekson, bek Baltimor Ravensa, odbio je da odgovori. „Osjećam da je to lična odluka“, rekao je. „Svoja osjećanja zadržavam za porodicu i sebe“.
Džekson je to rekao podstaknut odgovorom NFL beka Kema Njutna iz Nju Ingland patriotsa, koji je nekoliko dana rekao da je „previše lično za diskusiju“ odgovoriti na pitanje da li je vakcinisan. „Ostaću pri tome“, naglasio je on.
Džekson i Njutn nijesu jedini poznati koji su na pitanje o vakcinaciji rekli da je to lična stvar. Riječ je o uobičajenom izbjegavanju priče o vakcinama u javnosti kada su u pitanju skeptici i kada se priča o tome može iskoristiti u lične svrhe.
„Mislim da se nikoga ne tiče da li sam vakcinisan ili ne“, rekao je prošlog mjeseca član Predstavničkog doma Čip Roj, republikanac iz Teksasa. Senator Ron Džonson, republikanac iz Viskonsina, napisao je slično (iako manje oštro) u maju da je vakcinacija „lična i privatna odluka“ i da „nikoga ne treba sramiti, prisiljavati ili nalagati da primi vakcine protiv Covid-19 koje su odobrene za korišćenje za hitnu upotrebu“.
Džonson i svi ostali griješe. Nošenje kacige za vrijeme vožnje biciklom, vezivanje pojasa u automobilu – ovo su lične odluke, barem što se vaših povreda tiče. Vakcinacija je nešto drugo, u kontekstu smrtonosne i često iscrpljujuće zaraze, gdje nekontrolisano širenje infekcije ima posljedice po cijelo društvo, vakcinacija nije lična odluka.
S obzirom na to da su se SAD borile da vakcinacijom steknu imunitet krda protiv Covid-19, to je zato što odbijamo da pandemiju tretiramo prema onome što jeste: društveni problem koji treba riješiti kolektivnom akcijom.
Od skoka, federalna vlada prenijela je svoj odgovor na pandemiju, prebacivši odgovornost na države i lokalitete, što je, posljedično, ostavilo pojedinim Amerikancima i njihovim zajednicama mogućnost kretanja u oprečnim pravilima i informacijama.
Ovaj pristup nastavljen je dolaskom vakcina. Donedavno federalni zaposleni nijesu čak imali obavezu da prime vakcinu. Države i poslodavci prepušteni su sami sebi, a pojedinci se suočavaju sa nizom pravila i obaveza, u zavisnosti od toga gdje žive i gdje rade.
Da li je iznenađenje da milioni Amerikanaca tretiraju ovaj fundamentalno društveni problem – kako da vakcinišemo dovoljno ljudi da spriječimo širenje smrtonosne bolesti – kao lični? Ili da su mnogi ljudi odbili da pokušaju, citirajući privatnost svoje odluke, kao i svoju slobodu da rade kako žele?
Uzmite u obzir i širi kulturni i politički kontekst SAD. Još živimo u sijenci Reganove revolucije i njenog uspješnog napada na američke tradicije republikanske solidarnosti i društvene odgovornosti.
„U proteklih pedeset godina i naš lični život i naša ekonomija bili su sve dublje prisiljeni u zavisnost od tržišta“, napisao je Majk Konczal u knjizi „Sloboda od tržišta: Borba Amerike da se oslobodi stiska nevidljive ruke“.
Ovo se proteže i u naše političke živote – i u naše političko ja – takođe. Ako je američko društvo preoblikovano po ugledu na kapital, tada su i sami Amerikanci bili primorani da se međusobno povežu sa svojim institucijama kao tržišnim stvorenjima u potrazi za korisnošću, za razliku od građana povezanih pravima i obavezama.
Ako „postoje određene navike, određeni atributi karaktera bez kultivacije od kojih ne može postojati individualni napredak, pa prema tome ni društveni napredak“, kako je napisao Henri E. Šarp, teoretičar vitezova rada 1883. godine, tada biste mogli reći da su Amerikanci danas malo van prakse.
Ne zato što su lijeni, naravno, već zato što je ovo društvo koje smo izgradili, gdje je pojedincima ostavljeno da nose teret života na tržište i nadaju se da će preživjeti. Ova takozvana sloboda nije pogodna za ljudski procvat. Praktično je neprilagođen u uslovima pandemije.
Zato su porodice i zajednice prepuštene same sebi suočene sa bolestima, zato toliko ljudi tretira pitanje izloženosti i zaraze kao lični izbor napravljen privatno i zato su naše institucije učinile vakcinaciju izborom kada je trebalo početak.
Monogo toga je u posljednje vrijeme učinjeno zbog bijesa i frustracije koje mnogi ljudi osjećaju prema zadržavanju vakcine. „Vakcinisanoj Americi je dosta“, poručio je bivši republikanski govornik Dejvid Frum za Atlantik, napisavši da je „nevakcinisana osoba sama odlučila da nanese neopravdanu štetu koju je bilo moguće spriječiti porodici, prijateljima, komšijama, zajednici, zemlji i planeti“.
Dijelim ovu frustraciju, kao i bijes zbog laži i dezinformacija koje podstiču dobar dio osjećanja protiv vakcine. Ali takođe znam da je bijes prema pojedincima na kraju pogrešan.
Kada strukturirate društvo tako da svaka osoba postaje ostrvo, onda ne možete kriviti ljude kada se neizbježno ponašaju kao da to i jesu. Ako želimo državu koja solidarnost shvata ozbiljno, moraćemo da ge izgradimo.
* * * * *
Autor je Džamel Bui, politikolog i kolumnista New York Timesa
