Sjajan uspjeh na Olimpijskim igrama ostvarila je Marija Vuković, deveto mjesto u skoku u vis, sa veoma pozitivnim predstavljanjem Crne Gore na centralnoj sportskoj manifestaciji kakvo je atletsko takmičenje izuzetna je promocija naše zemlja. Marija je u Tokiju pokazala da ima i kvalitet i šarm, optimizam kakav treba da posjeduje jedn mlada djevojka i sportistkinja koja ima ambicije i stremi ka visinama…
Ono što nije dobro iz rezultata Marije Vukovića, pa i Danila Furtule, što će to pokušati čelnici Atletskog saveza Crne Gore da iskoriste za ličnu promociju i sami sebe gurnu u prvi plan kao da su oni dio tog uspjeha i činjenice da Crna Gora ima atletičarku u samom svjetskom vrhu.
A istina je tužna i otužna, crnogorski atletičari nemaju elementarne uslove za rad, Podgorica je jedini glavni grad u Evropi koji nema atletski stadion, a obećan je još prije 20 godina. Ne bih se iznenadio i da je jedini glavni grad u svijetu bez elementarnih uslova za rad trenera u najrasprostranjenijem sportu na svijetu…
Ali fotografisaće se narednih dana i davati izjave skorojevići iz ASCG, iako je to crna rupa crnogorskog sporta, a njegovi čelnici nedostojni sportske organizacije koju vode i odavno bi da imaju morala i časti trebali da podnesu neopozive ostavke.
Atletski savez je skandalozan sam po sebi, i da se novinari zaista bave crnogorskom atletikom i radom ove sportske organizacije, bio bi redovno tema podsmjeha svih koji imaju bilo kakve veze sa sportom, a neki od čelnika saveza bili bi vjerovatno i predmet sudskih istraga.
Kako objasniti sportsku organizaciju na čijem se čelu nalaze ljudi koji u vrijeme elektronike i sve te tehnike nijesu decenijama u stanju da srede liste crnogorskih rekorda, a kamoli da ga podignu na viši nivo od postojećeg?
Kako objasniti da višedecenijski DPS kadrovi predsjednik ASCG Gojko Banjević, direktor Milorad Vuletić i alfa i omega svih prevara u crnogorskoj atletici generalni sekretar Milan Madžgalj više od četvrt vijeka ne čine ništa da se naša atletika pomakne sa mrtve tačke i krene uzlaznom putanjom i ne znaju da su rekordi u bacanju koplja prije skoro 40 godina restartovani.
Crna Gora je jedina zemlja na svijetu koja na listi nacionalnih rekorda i dalje ima rezultat postignut starim kopljem, a koji je još davne 1960. godine ostvario legendarni Mirko Vujačić (74,54). Na novo koplje se prešlo još 1984. godine jer su svjetski kopljaši bacali preko 100 metara, a novim kopljem je svjetski rekord trenutno 93,09… Umjesto da to isprave oni, valjda da bi bili konkurentniji u svijetu, jedini prikazuju rekord Vujačića, i ovaj “novim” kopljem.
Učešće na Olimpijskim igrama Danijela Furtule (bacanje diska) i Marije Vuković trebali bi da sakriju haotično stanje u ASCG i da se iza podviga djevojke, koja je napravila najveći uspjeh u istoriji crnogorske ženske atletike, javašluk i nerad stave u neki drugi plan i neko vrijeme uživa na lovorikama Marijinog rezultata u Tokiju.
Ako bi samo ljubitelji sporta, pogledali spisak rekorda Crne Gore došli bi do stravičnih saznanja da je crnogorski rekord u skoku u dlaj (7,33) postavljen prije samo pet godina slabiji od ženskog svjetskog ženskog rekorda (7,52) za skoro 20 cantimetara, a da su u svijetu dame čak 25 puta skakale dalje od našeg nacionalnog rekordera. I pronaćićete gomilu rekorda Crne Gore u muškoj konkurenciji koje su dame odavno prevazišle u svijetu.
Na primjer rekord štafete 4X400 metara (3:19,87) slabiji je od svjetskog rekorda dama za skoro pet sekundi… I mogao bih tako u nedogled da vam objašnjavam sramotno stanje crnogorske atletike, ali vam novinari to neće saopštiti i dozvoliće da se narednih dana Banjević, Madžgalj i Vuletić kriju iza uspjeha Marije Vuković i šepure na raznim tv stanicama pričajući o svom radu i zalaganju…
A znate li da organizatori Podgoričkog maratona i dalje vode kao zvaničan rezultat koji je ostvario Kenijac Evanuele Kosgei 2003. godine, iako je taj rezultat poništen zbog toga što je ustanovljeno da je staza bila kraća?
Znate li da su zahvaljujući marifetlucima nekoliko puta prevarili pobjednike Podgoričkih maratona u trkama dama jer su kao zvaničan rekord ženskog maratona vodili rezultat Olesije Nurgalijeve sa staze koja je bila kraća i čiji su rezultati poništeni i priznati samo plasmani od strane Svjetske atletske amaterske federacije (IAAF)? Zbog toga su nekoliko puta pravarili atletičare koji su nakon toga trčali brže od stvarnog rekorda Podgoričkog maratona Svetlane Tkač (2:42,46).
I naravno niko im na to nije skrenuo pažnju od strane crnogorske sportske, ali i šire javnosti, da je u pitanju prevara koju su u stanju samo da čine čelnici ASCG i niko više u svijetu. i da se još javno šepure uspjesima koje ostvaruje nekakav kvazi maraton koji služi za sve samo ne za promociju atletike u Crnoj Gori.
