Pamtiće Crna Gora 29. jul, pamtiće ga kao jedan od najcrnjih dana u njenoj sportskoj istoriji, ali ne toliko zbog ubjedljivih poraza vaterpolista od Hrvatske (13:8) i rukometašica od Norveške (35:23) na Olimpijskim igrama u Tokiju, koliko zbog događaja u Igalu, gdje se urušio krov zatvorenog bazena, pa je nakon Primorca i Jadran ostao bez krova nad glavom i prostora u kojem može da trenira i igra utakmice.
Nikada poraz nije ugodan, nikada on nije sportistima lekcija iz kojih žele da uče, ali su najbolji znali da izvzuku pouke iz najtežih poraza, kao što su se vaterpolistima i rukometašicama desili danas, i najbolji su oni koji nakon pada znaju da ustanu i krenu dalje.
Vaterpolisti i rukometašice su to do sada pokazali nebrojeno puta i snagu volje i mentalitet šampiona i zato smo se često radovali njihovim uspjesima i pobjedama na najvećim takmičenjima, ali kada padne krov zatvorenog bazena i cnogorski vaterpolo ostane bez kuće za dva svoja najbolja vaterpolo kluba, to je udarac od kojeg teško ustaju i šampioni građeni od najplemenitijeg metala…
Rekonstrukcija bazena u Kotoru još nije završena, a u Igalu se desila katastrofa, urušila se konstrukcija krova bazena Instituta “Simo Milošević” u kojem je decenijama trenirao i igrao svoje utakmice Jadran iz Herceg Novog.
Primorac je godinama bez zatvorenog bazena u Kotoru, renoviranje bazena traje već beskonačnost, tako da su na raspolaganju ostala gostovanja u Budvi, Dubrovniku (znači inostranstvu) i ni malo kratka putovanja za Podgoricu i Nikšić…
A gdje su u toj cijeloj priči djeca, rad sa najmlađima, generacije koje treba da nasljede aktuelne reprezentativce, a Crna Gora bi zlato na Olimpijski igrama. Crna Gora bi zlatne “ajkule”! A šta je zaista Crna Gora učinila za zlatne “ajkule”, šta je zaista osim protokolarnih obećanja nakon svakog rezultatskog uspjeha pomjerila sa mrtve tačke?
Ništa, ali baš ništa. Nikada nismo u Podgorici dobili onih sedam obećanih bazena nakon evropskog zlata u Malagi. Nikada nismo dobili klubove u Bijelom Polju, Baru i mnogim drugim gradovima u Crnoj Gori, oni u Podgorici i Nikšiću su u povojima, a nakon 13 godina, koliko je prošlo od Malage, mogli su odavno već da igraju značajnije uloge, makar u domaćim takmičenjima, ali od toga nema ništa. I ne samo to, mi smo nakon Malage rezultatski značajno devalvirali i tada postojeći kvalitet Jadrana, Primorca, Budve i pogotovo Katara…
Kako je moguće da niko nije primjetio da se krov na zatvorenom bazenu u Igalu jedva drži, kako je moguće da niko nije vidio opasnost od urušavanja koja je prijetila svakog trenutka, kako je moguće da su svi zakazali? Hoće li nekada neko odgovarati za svoj nerad, za javašluk, zato što struka nije vidjela očigledno da se bazen urušava i da neko može da strada?
Ko zaista od političkih moćnika brine o crnogorskim sportistima, ko zaista brine o stanju u crnogorskom vaterpolu, o kojem se u svijetu govori sa strahopoštovanjem, zbog činjenice da čini čuda iz tako male baze? Niko, a svi će zajedno da potrče da se fotografišu sa njima ako nekim čudom iz Tokija donesu medalju, kakvi su, poznavajući Vladimira Gojkovića, Draška Brguljana, Aleksandra Ivovića i društvo sada će dodatno da se mobilišu, zainate i ništa kod njih nije nemoguće…
Šta smo zaista uradili za te momke, osim što smo im brojali da li pjevaju himnu ili ne i sa koliko prstiju se krste, koju crkvu podržavaju?
A hoćemo zlato u Tokiju, hoćemo medalju?
