Ko je najneobičniji konobar koji vas je u životu služio?
Dok razmišljate o ovom neobičnom pitanju, pročitajte priču pred vama; nudim vam njenog junaka kao kandidata za ovu titulu. A ako ste imali zanimljivijeg konobara od mene – čisto sumnjam – javite se da vas častim pićem.
Bilo je to neku godinu prIJe korone, na jednom grčkom ostrvu. Polovina avgusta. Sa poznanicima iz Beograda trošili smo poslednji dan desetodnevnog odmora na pIJesku i suncu.
Svakog dan ručali smo u zaleđini duge pJeščane plaže, u rustičnoj taverni na pola puta između prastarih apartmana i obale. Skromno, ali lIJepo. Izlizane drvene stolice i klimavi stolovi u hladu spečenih, požutjelih palminih grana nabacanih na metalnu konstrukciju koja je odavno počela da rđa.
Ukratko, ništa posebno – da nije bilo veoma posebnog vlasnika taverne po imenu Margaritis. Crn, glatko obrijani Grk, na prelazu iz tridesetih u četrdesete godine, slatkorječiv i beskrajno šarmantan, kakav samo vlasnik grčke taverne na plaži može da bude.
Margaritis jeste vlasnik taverne, ali on svakog dana radi doslovce kao kelner: prima narudžbine, donosi jelo i piće, naplaćuje. Uvijek je skromno obučen: pamučna košulja sa kratkim rukavima, jeftine pantalone, od sunca izbledjele crne espadrile. Baš neupadljivo. Ni za sto života ne bih pomislio da se iza takvog imidža krije TAKAV čovek.
Naoružan arsenalom probranih “turističkih” riječi na srpskom (i na rumunskom i na njemačkom i na engleskom…) Margaritis je svakog dana – bukvalno bez dana pauze – zabavljao goste u svojoj taverni i služio ih grčkim specijalitetima i plodovima mora za djelić cijene koju sam dotad plaćao na Crnogorskom primorju.
– Hvala lijepo! VolEm te! Mnoooogo te volEm! Partizan ili oni drugi (Crvena zvezda)? – neumorno nas je animirao Margaritis na svom grčko-srpskom jeziku.
On radi bukvalno svakog dana, od jutra do kasne večeri. Kelneriše. Primi porudžbinu, donese, naplati. Kad god bismo se zatekli u taverni, on bi bio tu. Deset dana uzastopce. Na momente sam pomišljao da postoje dva identična Margaritisa koji na smjenu rade te naporne dvanaestosatne kelnerske smene na nogama, bez ijednog dana odmora, cijelog ljeta.
Tako je bilo i tog posljednjeg, desetog dana. Margaritis je inteligentan i vodi računa o svom novčaniku, pa precizno zna broj dana koji provodite na odmoru. Kad smo naručili, usljedio je razgovor na engleskom jeziku.
Margaritis: Posljednji dan?
Mi: Da. Idemo sutra ujutru.
Margaritis: Taman. I mi sutra zatvaramo tavernu i završavamo sezonu.
Margaritis: Ruše se ovi apartmani iza nas, a s njima i taverna.
Mi: Zašto to?!
Margaritis: Na brinite! Sazidaće novu na istom mestu.
Mi: A zašto ruše apartmane?
Mi: A ko gradi hotel?
Margaritis: Ja.
Ostali smo u čudu. Tajac!
Margaritis je iskoristio našu zbunjenost da produži svojim poslom, a mi smo ostali razjapljenih usta. Kada smo se sabrali i uvjerili da smo svi za stolom čuli istu priču, bilo je jasno da ne može ostati na ovome. Morali smo da saznamo sve!
Smazali smo grčke specijalitete i namamili Margaritisa da sjedne za naš sto dok nam je obračunavao ceh žvrljajući po starinskom, kelnerskom blokčetu. Brzinski smo ga rešetali pitanjima, a on je ljubazno odgovarao. Kad je završio, ostali smo u još većem čudu.
Da li je to što smo čuli u današnjem svijetu uopšte moguće?!
Elem, Margaritis nije “samo” vlasnik taverne na plaži. Margaritis je zapravo vlasnik taverne i – još dva hotela u Grčkoj! Sada već i trećeg, jer je odavno sazidan i taj treći koji je tada tek trebalo da počne da se gradi na toj plaži.
To su pravi, pravcijati hoteli. Ne apartmani, ne apart-hoteli, ne moteli. Hoteli! Jedan ima tri zvjezdice, a dva imaju po četiri.
Maragritise, ko ti upravlja tim hotelima? Menadžeri. A zašto ti ne upravljaš? Pa, mogu da nađem ljude koji će mi voditi hotele, ali niko ne može da vodi tavernu ovako kao ja. A taverna mi i dalje donosi mnogo novca. Gosti su navikli na mene i ne znam šta bi se dogodilo jedne godine kada ih ja ne bih služio.
Nisam smio da ga pitam zašto, zaboga, služi u taverni svaki dan bez pauze. Shvatio sam da se to podrazumjeva. Margaritis jeste biznismen, ali je prvo i prije svega gazda Taverne. Hoteli su posao na kojem se bogati, taverna je posao koji voli. To je i suština njegove kafanske ličnosti. Zato mu gosti dolaze.
Zatim nam je otkrio i koliko ga je koštao taj dio plaže na kojem će podići hotel. Ogromna cifra! Mnogo nula. Dio je morao da pozajmi od banke.
Počinjali smo da shvatamo da nas je deset dana u skromnoj taverni zapravo služio – milioner! Biznismen, hotelijer, veliki preduzetnik. Koji, međutim, i dalje obožava svoj zanat i radi ga sa uživanjem pet-šest meseci tokom ljetnje sezone, bez i jednog dana predaha.
Čast izuzecima, ali poznajem mnogo ljudi koji, čim otvore butik ili kakvu radnjicu, uposle nadničare umjesto njih, a oni po cio dan sjede u kafiću i bistre svjetsku politiku. I to mi je nekako postalo normalno. A onda sam upoznao ovog Grka i njegovu neobičnu priču.
Vidio sam Margaritisa ponovo ovog leta, poslije nekoliko godina pauze, između ostalog i zbog korone. Nije ostario ni dana. Preživio je prošlogodišnju mrtvu sezonu. Novi hotel sada radi odlično, “ove godine bolje nego prije korone”.
Bili smo devet dana i Margaritis nam je po tradiciji služio svih devet ručkova. Zaista ne znam kad taj čovek spava. A ipak stigne da ostvari sve svoje snove.
Izvor: Blic
