– Kad smo kod Vlade, poslije roka od 200 dana koji je tražila, ona je izgubila podršku naroda. Pokazala je mlitavost i izdaju volje birača, nije očistila institucije od DPS-a i kriminalnih struktura, niti riješila ijedno goruće pitanje. Pogoršala je odnose Crne Gore sa Srbijom i produbila ekonomsku krizu. Pritom, zajedno sa Bečićem je usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, nekoliko puta priznala lažnu državu Kosovo i odbila da potpiše Temeljni ugovor sa SPC, navode u reagovanju iz DF-a.
Reagovanje Demokratskog fronta prenosimo u cjelosti:
Alber Kami je govorio: “Sloboda znači, prije svega, ne lagati”. A velika je laž da se u demokratiji može suditi i ona proglašavati opasnom kada se u ime narodne volje oglase oni koji su dvotrećinska većina u parlamentarnoj većini.
Da li se neko od onih koji lako daju površne ocjene sadašnje političke situacije zapitao o čemu se, u stvari, vode razgovori u parlamentarnoj većini Crne Gore?
Nije istina da postoji problem na relaciji Vlada – parlamentarna većina, kako žele to javnosti da predstave Aleksine Demokrate, nego je problem u samoj parlamentarnoj većini. Vlada nije subjekt i učesnik razgovora parlamentarne većine, nego objekat o kome raspravljamo.
Kad smo kod Vlade, posle roka od 200 dana koji je tražila, ona je izgubila podršku naroda. Pokazala je mlitavost i izdaju volje birača, nije očistila institucije od DPS-a i kriminalnih struktura, niti riješila ijedno goruće pitanje. Pogoršala je odnose Crne Gore sa Srbijom i produbila ekonomsku krizu. Pritom, zajedno sa Bečićem je usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, nekoliko puta priznala lažnu državu Kosovo i odbila da potpiše Temeljni ugovor sa SPC.
Znači, Vlada je izgubila povjerenje većine i zato nam nisu potrebni bilo kakvi razgovori sa njenim predstavnicima, već su jedino pozvani da taj problem riješe oni koji su je i birali.
Da li se Aleksa Bečić lažno predstavlja kao legitimni predsjednik Skupštine i zaštitnik Krivokapićevog kabineta kada ima podršku 14 poslanika, ili 17 % od ukupnog broja poslanika?
Razumljiva je njegova nervoza, jer takvu glad za foteljom smo jedino do sada registrovali kod Zdravka Krivokapića. Da bi prevario javnost, podučen od jednog darovitog prethodnika, velikog majstora nacionalnih, političkih i programskih izdaja, Mila Đukanovića, nastavlja staru matricu DPS-a, da udbaškim lažima i podmetanjima umiri vlastitu savjest.
Postao mu je Andrija Mandić noćna mora, budi se noću na svako dva sata, bunca, zove skupštinsko obezbjeđenje da provjere da li je fotelja na svom mjestu, da li su tjelohranitelji i skupštinski automobili ispred zgrade u kojoj živi, a mali avion koji koristi na poletno-sletnoj stazi.
Na sastanak sa parlamentarnom većinom, Bečić šalje najčešće onoga što ni sam sebi ne smije priznati ko je on, i koga je najlakše ućutkati time što svi znaju šta je on. Na sastanak sa DPS-om i satelitima ide lično i najavljuje u zajedničkim izjavama da je spreman da izda istorijsku pobjedu i volju naroda od 30. avgusta.
Naravno da mu DPS-ovci na zajedničkim sastancima, za koje se do juče kleo da se nikad neće dogoditi, obećavaju mnogo toga. Uveliko glasaju zajedno i jačaju koalicioni potencijal. I što se Aleksa više približava DPS-u, to je sve glasniji u lažima i napadima na Andriju Mandića. Ne mogu se više kriti iza napada na Andriju Mandića, ni on, ni ona jadna žalost od autora njihovih saopštenja jer je narod vidio sve i shvatio dubinu posrnuća Demokrata.
Za Mandića su nebitni i jedan i drugi. Borio se on u poslednjih dvadeset godina protiv raznih političkih protivnika. Borio se, najčešće, protiv onih sličnih njima, spremnih na svaku gadost, niskost i uvredu.
Nakon svih tih velikih bitaka, izašao je kao veliki pobjednik, a u svakom takmičenju gdje smo kao konkurenti nastupali, Andrijine poslaničke liste su nadmašile Aleksine Demokrate duplo ili troduplo. Tako će biti i nakon sledećih izbora, pa neka zapamte ovo obećanje.
